Piše: tekst preuzet s bloga teološka svaštara
Riječ “mandala” dolazi iz sanskrta, gdje označava “krug” ili “cjelinu”. Izvorno, riječ “mandala” je bila povezana s kraljevskim dvorom, gdje je kralj predstavljao središte moći i harmonije, a njegov dvor (prostorno i simbolički) reflektirao uređenost svijeta.
Ova simbolika je prenesena u duhovni kontekst. Kralj u središtu mandale postaje metafora za središnju svijest, božansko ili prosvijetljeno biće koje održava red u svemiru.
Mandala ne služi za gledanje, već meditaciju. Praksa takve meditacije je da osoba postane mandala, da uđe u svoj centar, u svoje središte – koje je božansko. Osoba je “dvorac” s kraljem u središtu.
Središte mandale se često prikazuje zlatnom ili bijelom bojom (antropomorfno ili ne).
Dvorac sv. Tereze Avilske (o kojem piše u svojoj knjizi “Zamak duše”/Castello interior) i budistička mandala, premda dolaze iz različitih duhovnih tradicija, dijele zajednički arhetipski jezik. Oba su koncepta metafore za unutarnji svijet čovjeka, prikazujući slojevitu strukturu uma i duše te put prema središtu gdje prebiva božansko – kralj/Bog ili prosvijetljeni um/Buda.
Sv. Tereza Avilska opisuje dušu kao dvorac s mnogim odajama (više o navedenom vidjeti “ovdje”), gdje vanjske prostorije simboliziraju početne stupnjeve duhovnog puta. Te odaje, nalik vanjskim krugovima mandale, predstavljaju prepreke – vezanost za svjetovno, unutarnje sukobe i nesavršenosti. Kako duša napreduje prema središtu dvorca, ona postupno nadilazi vlastite slabosti kroz molitvu i milost. U samom središtu dvorca nalazi se kralj, simbol Božje prisutnosti i izvora života. U tom prostoru duša doživljava intimno jedinstvo s božanskim, potpuno oslobođena vanjskih utjecaja.
I sv. Tereza Avilska poziva čovjeka da se zamisli kao dvorac, da uđe u sebe i dođe do centra, do sjedinjenja s Bogom.
Ne smijete te odaje zamisliti jednu za drugom, kao u nizu, nego uprite pogled u središte, a to je prostorija ili palača u kojoj je kralj, i zamišljajte Ga kao žumaru koja, dok se dođe do onoga što je za jelo, ima mnogo ljusaka što obavijaju sve slasno. Tako ih i ovdje, oko ove sobe, ima mnogo, i iznad isto tako.
(sv. Tereza Avilska, Zamak duše)
Slično tome, mandala Kālacakre prikazuje kozmos kao niz slojeva koji vode prema središtu, gdje se nalazi planina Meru – os svijeta (axis mundi). Ova simbolična planina je poput kralja u centru dvora, predstavljajući apsolutni red, svijest i transcendenciju. Vanjski slojevi mandale, kao i vanjske odaje dvorca, simboliziraju nesklad, kaos i nepročišćenu svijest. Meditacija na mandalu pomaže praktičaru da krene iz vanjskog ka unutarnjem, postepeno dosežući stanje prosvjetljenja.
Ove dvije tradicije, premda kulturno udaljene, uče nas isto: ljudsko biće je poput dvorca ili mandale, slojevito i bogato, no istinsko ispunjenje nalazi se samo u središtu. U tom centru, kralj – bilo da je to Bog, prosvijetljeni um ili božanski princip – čeka na naš dolazak, donoseći mir i jedinstvo sa sobom i svijetom.
…na sve strane oko nje (duše) razlijeva se ovo sunce, koje je u ovoj palači. To je jako važno za bilo koju dušu koja dopre do molitve malo ili puno, da se ona ne zabija u kut niti da se steže. Neka hoda po ovim odajama, gore i dolje, i sa strana, jer ju je Bog učinio tako dostojnom; neka se ne gnjavi time da bude samo u jednoj sobi. AH, PA TO JE SAMOSPOZNAJA!
(sv. Tereza Avilska, Zamak duše)
