U knjizi Crni los govori, autora Johna G. Neihardta (1881-1973), glavni lik, sveti čovjek Oglala Siouxa, Crni los (Heȟáka Sápa, 1863-1950; bio je wičháša wakȟáŋ – holistički liječnik, i heyoka – sveta luda[1]), govori, izemđu ostalog i o tradicionalnoj arhitekturi sjevernoameričkih Indijanaca. Prije nego navedemo riječi mudraca Crnog losa, dužni smo nekoliko riječ o navedenoj knjizi.
Knjiga Crni los govori objavljena je 1932. godine. Autorstvo knjige formalno se pripisuje Johnu G. Neihardtu. Ipak, imamo li u vidu da ju je on zapisivao slušajući kazivanja mudraca Crnog losa, bez imalo krzmanja možemo je pripisati obojici!
Knjiga je plod višegodišnjeg boravka Johna G. Neihardta sa zajednicom sjevernoameričkih Indijanaca, a prije svega s mudracem Crnim losom. Stekavši puno povjerenje Crnog losa započeo je zapisivati, uz njegovu dozvolu, kazivanja mudraca Oglala Siouxa. Knjiga je svojevrsna „hronika“ u kojoj Crni los pripovijeda o svojim duhovnim, vizionarskim uvidima, ali i tegobnom iskustvu etničkog čišćenja, genocida, kulturocida… Mnoštvo je tu tema, od lova i ribovola, dječijih igara, duhovnih vizija, mukotrpne borbe za vlastiti dom – život, te o brojnim duhovnim ritualima i sl.
U jednom poglavlju čitamo o tradicionalnoj arhitekturi, koju njedri holistično svetogleđe, a ono je svojstveno svim drevnim kulturama koje se nisu odalečile od vlastitog, izvornog, duhovnog nauka. O takvoj arhitekturi Crni los kazuje iz posve drugačijeg ambijenta u kojem su silom dovedeni sjevernoamrički starosjedioci, pa i njegov narod Oglala Siouxa.
Poslušajmo riječi mudraca Crnog losa i pokušajmu u njima zrijeti našu kulturu, onu stambenu, graditeljsko-arhitektonsku, ali i svekoliku.
„Primijetio si da Indijanci sve rade u krugu; to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugu i sve nastoji biti okruglo. U drevnim vremenima kad smo bili snažni i sretni, sva naša snaga proistjecala je iz svetog prstena naroda, i sve dok prsten nije bio slomljen, narod je cvjetao. Drvo koje cvjeta bilo je živo središte prstena, a krug s četiri strane svijeta ga je hranio. Istok je davao mir i svjetlo, jug je davao tpolinu, zapad kišu, a sjever je sa svojom hladnoćom i moćnim vjetrom davao snagu i izdržljivost. Ta nam je spoznaja došla s našom religijom iz drugoga svijeta. Sve što snaga svijetan čini, čini u krugu. Nebo je okruglo, a čuo sam da je i Zemlja okrugla poput lopte, a takve su i sve zvijezde. Vjetar se, u svojoj najvećoj snazi, vrti. Ptice grade okrugla gnijezda, jer njihova je religija ista kao i naša. Sunce izlazi i ponovo zalazi u krugu. Mjesec čini isto, a oboje su okrugli. Čak i godišnja doba čine veliki krug u svojoj izmjeni, i uvijek se ponovo vračaju tamo gdje su bila. Ljudski život je krug od djetinjstva do djetinjstva, i tako je u svemu gdje se snaga kreće. Naši su šatori bili okrugli poput ptičjih gnijezda, i uvijek su postavljani u krug, prsten naroda, gnijezdo mnogih gnijezda, gdje je Veliki Duh htio da rađamo djecu.
Ali bijeli ljudi su nas stavili u ove četvrtaste kutije. Naša snaga je otišla i mi umiremo, jer snaga više nije u nama. Pogledaj naše dječake i vidjet ćeš što se to s nama događa. Kad smo živjeli sa snagom kruga, kao što trebamo, dječaci su bili muškarci s dvanaest ili trinaest godina. Sada im treba mnogo duže da sazriju.
No, tako je kako je. Mi smo ratni zarobljenici dok ovdje čekamo. Međutim, postoji drugi svijet.“[2]
post scriptum
Ovo afirmisanje prstena/kruga/kružnice/sfere kod Crnog losa ili sjevernoameričkih Indijanaca, treba posmatrati u kontekstu nomadske i polunomadske kulture diljem svijeta. U navedenim kulturama kružnica je sveprisutna u arhitekturi (jurte, šatori, tipiji…). Sedentarni narodi, nasuprot nomadskim/polunomadskim, prividnu prednost dati će četverouglu, tj. kubusu – svakako stremeći ka sferi (kaloti). Treba li naglašavati da u gotovo svim tradicijama krug/sfera jeste simbol duhovnog, nebesa – Neba (solarni simbol; uransko). Dočim četverokut, tj. kubus svojom stamenošću sugeriše „prikovanost“ za Zemlju, otud je simbol zemnog i Zemlje (htonsko).
[1] heyoka – sveta luda; druge religiozno-duhovne tradicije svetu ludost poznaju kao: jurodivost (kršćanstvo), melamet (islam)…
[2] John g. Neihardt, Crni los govori, prijevod Ivana Majcen, Nova akropola, Zagreb, 2007, str. 163-164.
