Ranijih godina na blogu rasimibrovic.blogspot.com pisali smo, najmanje u dva navrata o Rumiju, a povodom Šebi-arusa, tj. Nevjestinoj noći kada se obilježava dan Rumijevog preseljenja na bolji svijet. Uzgred kažimo i da UNESCO ovaj datum (17. XII) obilježava kao dan jednog od najvećih svijetskih mističnih pjesnika – Dželaluddina Rumija Mevlane. Istim povodom nudimo vam na čitanje dva naša teksta o Šebi-arusu, i to iz 2012. i 2013. godine. U suštini nemamo ništa novo za reći; sasma je dovoljno Rumijevo kazivanje – pjesništvo, u kojem najbolje gonetamo samog Rumija.
Šebi-arus – 17. XII 2012.
Dželaluddin Rumi (Belhi) Mevlana rođen je u Belhu (današnji Afganistan), a preselio je 17. XII 1207. u Konji. Datum Rumijeve “smrti” 17. XII svake godine obilježava se u sufijskim krugovima diljem svijeta, a taj spomendan nosi znakovit naziv Šebi-arus što znači Nevjestina noć ili Večer vjenčanja. Iz savremene perspektive noć nečije smrti nazvati vjenčanjem gotovo je neukusno, ali u kontekstu Rumija sasvim je opravdano. Poslušajte njegove stihove o smrti:
Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo
Kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnim
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?![1]
O smrti u Rumijevom učenju Khalifah Abdul Hakim kaže slijedeće:
Mnoga vjerovanja i filozofije proglasile su život iluzijom, ali Rūmi izjavljuje da je život na svim stupnjevima Vječna Zbilja; nije život iluzija, već smrt. Smrtnost pripada samo pojavnome, nije život iluzija, već je to smrt.[2]
Danas, više nego ikada ranije, Rumijev nauk jeste izbaviteljski iz okova partikularizma ili religiozno-teološkog dogmatizma. Poslušajmo jednu ilustrativnu priču (hikaju) iz Rumijeve Mesnevije, u kojoj možemo prepoznati sveti i univerzalni nauk kojem je Rumi posvetio gotovo sva svoja prozna, napose poetska djela – priču koju ćemo navesti poznaju i druge religiozno-duhovne tradicije:
Slon jedan bijaše u mračnoj kući,
Radi izložbe dovedoše ga neki Hindusi,
Mnogo je ljudi da ga vidi odlazilo,
Sve jedan po jedan u onaj mrak ulazilo.
Kako ga očima ne bijaše moguće vidjeti,
to ga svaki uze dlanom opipati.
Jednom ruka na surlu pade te on reče:
“Ovo je kao cijev kojom voda teče.”
Drugi mu uho dotače,
učini mu se poput lepeze.
Pošto mu nogu dohvatio –
“Nalazim da je slon isti kao stup!” –
treći je izjavio.
Četvrti mu je ruku na leđa položio,
a zatim: “Ta on je kao prijesto!” – rekao.
Isto ovako, kad god bi o slonu što slušao,
svaki bi po dijelu koji bijaše dodirnuo shvatao.
Tvrđenja im se raziđoše po onome što spoznaše:
Za jednog slon kao “D”, za drugog kao “I” bijaše.
Da se u ruci svakog od njih našla svijeća,
u riječima njihovim nesloga ne bi ostala.
Oko čulne spoznaje tek je koliko i dlan ruke:
dlan kojemu nije data moć zahvatanja cjeline.
Oko mora je jedno, a nešto drugo je pjena,
pusti, bolan, pjenu, i pogledaj okom Mora.
Danonoćno iz mora naviru đerdani pjene,
Ti samo pjenu opažaš, gle čuda!, a ne i More.
Nalijećemo jedni na druge, kao barke:
Oči su nam obnevidjele, premda sred bistre vode.
O ti, koji si usnuo u čunu tjeslesnosti svoje,
Vodu si već vidio, sad gledaj Vodu vode.
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duhu Duh što ga vazda doziva![3]
Šebi-arus – 17. XII 2013.
Na današnji dan (17. decembra), prije 740 godina ovozemni svijet napustio je hz. Dželaluddin Rumi Mevlana (1207-1273).
O Rumiju kao mistiku, sufiji, arifu, gnostiku, pjesniku, filozofu, teozofu ili kako god, napisano je mnoštvo tekstova različite naravi. Ipak, njegovi tekstovi, bilo oni u formi poezije ili pak proze najbolje govore o samom Rumiju i njegovom svetogleđu. U tom smislu nudimo vam nekoliko njegovih stihova koje smo po vlastitom izboru, bez nekog posebnog kriterija odabrali s nadom da će i vas inicirati i/ili inspirisati za bistrenje neizbistriva Rumijevog vrutka Viječne mudrosti (sophia perennis).
Poziv
Dođi, dođi, opet dođi, samo dođi
i nevjernik makar bio, vatri, kipu se klanjao, opet dođi,
i tisuću puta da si obećanje prekršio, opet dođi,
naš dom nije dom beznađa, opet dođi, samo dođi.
O ljubavi
Ratnik daje svom sinu mač drveni, kako bi ovaj mogao
naučiti mačevati i mač umio u boju držati.
Ljubav prema ljudskom biću je onaj mač drveni.
Kada put svoj kraj dosegne, predmet ljubavi će biti Svemilostivi.
///
Nastojeći objasniti Ljubav, razum se u blato kao magarac zaglibi
Ljubav i ljubljenje samo Ljubav može da objasni.
///
…razum je čir na oku ljubavi.
Ponad dogmatizma
Šta da činim, muslimani? Samog sebe više ne znam,
Nit’ sam židov nit’ kršćanin, nit’ štujem vatru nit’ sam musliman
Nit’ sam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s mora,
Sa ovog svijeta sigurno nisam, a nebeske sfere nisu mi stan
Nisam od zemlje, nisam od vode, nisam od vatre, nisam od zraka,
Nisam nebeski, zemaljski nisam, postojim a k'o da i ne bivam
Iz Indije nisam, nisam iz Kine, niti sam iz Bulgara niti Saksina,
Nisam iz kraljevstva iračkog, a dom mi nije ni Horasan
Ni s ovog ni s onog nisam svijeta, nisam iz Vrta, nisam iz Ognja,
Nisam od Adema/Adama, nisam od Have/Eve, moj nije Firdevs niti Ridvan[4]
Bezmjesnost je moje mjesto, neoznačenost moj je znak,
Šta će mi tijelo, šta li duša, Duši svih duša sam pokoran.
O pregnuću i duhovnom kvasanju
Na ovaj svijet stiže, i istog časa,
pružiše ti ljestve da se natrag vraćaš
Sprva si mineral bio, onda postao biljka,
potom životinja biješe; bit će da ne shvaćaš
Na kraju si postao čovjek, pamet i vjeru imaš;
gledaj: tijelo ti zemno, a nebeskih stvari se laćaš
I ljudsko ćeš nadići stanje, ostaviti prašni svijet,
kao krilati anđeo u nebeski vratit’ se dom
No i anđeoski nadiđi stupanj, ulij se u ocean živi,
pokušaj postati naposljetku kaplja u moru tom.
“Smrt”
Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo
Kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnim
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!
Prethodno smo kazali da je o Rumiju napisano mnoštvo tekstova različite naravi. On je stoljećima bio mnogima uzor, ne samo u duhovnom već i u literarnom smislu. Recimo, za glasovitog pjesnika indo-pakistanskog područja Muhammeda Ikbala Rumi je gotovo isto ono što je Danteu Vergilije u Božanstvenoj komediji; zapravo, Rumi je uzor za gotovo sav Ikbalov pjesnički opus. Evo kako kratko i jezgrovito Ikbal vidi Rumija, odnosno Rumijevo najpoznatije poetsko djelo Mesneviju:
Jučer sam vidio Mesneviju Mevlana Rumija:
Svaka misao proždire drugu,
Jedna ideja se hrani drugom (idejom).
Zanimljivo je vidjeti, odnosno čuti kako Rumija doživljava Zapad. U tom smislu izdvajamo kazivanje Hegela koji u svom glasovitom djelu Enciklopedija filozofskih znanosti za Rumija kaže sljedeće:
Čovjek se mora obratiti muhamedovcima ako svijest o ‘Jednome’, da se još jedanput vratimo na ono faktičko, neće da vidi prema indijskom cijepanju dijelom na provođenje u posebnom, provođenje koje zamara postajući čak litanijsko, nego u najljepšoj čistoći i uzvišenosti. Kad se, naprimjer, kod odličnog Dželaledina Rumija naročito ističe jedinstvo duše s ‘Jednim’, a i to jedinstvo kao ljubav, onda je to jedinstvo kao ljubav, onda je to duhovno jedinstvo uzdignuće nad konačnost i običnost, preobrazba prirodnog i duhovnog, u kojoj se izdvaja i apsorbira upravo ono vanjsko, prolazno u neposrednoj prirodnosti kao i empirijskoj, svjetovnoj duhovnosti.[5]
///
Abdul Hakim o Rumijevom univerzalizmu (religio perennis, religio cordis…) veli sljedeće:
Religija mističkog filozofa, poput Rumija, univerzalna je i ne može biti zatvorena unutar bilo kojih ortodoksnih ili dogmatskih granica. Njegova religija nije vjerovanje nikakve posebne zajednice: to je univerzalna religija, jer je religija univerzuma. To je religija zvijezda što blistaju, potoka što žubore, drveća što raste. Onaj tko vjeruje, čije su vjerovanje, intuicija i praksa u skladu s ovim, postigao je istinu.
…
Kozmička Ljubav, pak, transcendira sva vjerovanja i sve filozofije i tako religija Ljubavi ne može nikada potpuno da se identificira s bilo kojom ortodoksijom, dogmatizmom ili spekulativnom teorijom. Rumi kaže da nema suprotnosti između univerzalne Ljubavi i univerzalnog Uma, ali kada ljudski razum sebe suzi, on počinje uzimati dio za cjelinu, čineći pogrešku identificiranja fragmentarnog fenomena s cjelinom zbilje.[6]
[1] Mevlana Dželaluddin Rumi, Divan-i Šems, Lingua Patria, Sarajevo, 2005, str. 33.
[2] M. M. Šarif, Historija islamske filozofije II, August Cesarec, Zagreb, 1990, str. 222-223.
Više o mističnom konceptu smrti u sufizmu vidi: Jasna Šamić, Mistika i mistika, Plima, Cetinje, 2010.
[3] Nav. prema: Enes Karić, Kur’anski univerzum,Connectum, Sarajevo, 2009, str. 61-62.
[4] Firdevs je jedan od naziva za Dženet (Raj); Ridvan je melek (anđeo) koji se nalazi na ulazu u Dženet.
[5] G. W. F. Hegel, Enciklopedija filozofskih znanosti, Sarajevo, 1987, str. 479-480.
[6] Grupa autoa, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1990.
