Piše: Hamza Halitović
Puno ime ovog pjesnika je Muhammed Said Sarmad Kašani. Rođen je 1590. godine u iranskom gradu Kašanu, za vrijeme vladavine Šaha Abbasa. Prema većini izvora koji govore o njegovom životu, Sarmad je po rođenju bio iranski jevrej, a njegovi roditelji doselili su se u Kašan iz Azerbejdžana. U djetinjstvu je Sarmad pohađao jevrejske religijske škole i u mnogim izvorima se može sresti podatak da je znao cijelu Toru napamet, da bi se zatim, u svojim adolescentskim danima, okrenuo ka proučavanju filozofije. Tako je upoznao slavnog iranskog filozofa Mulla Sadru Širazija te je pred njim i njegovim učenikom Mir Ebu-l-Kasemom nastavio proučavati filozofiju, što ga je na kraju navelo da ostavi judaizam i prigrli islam kao svoju vjeru.[1] Kada je završio studije filozofije, Sarmad se posvećuje trgovini. Godine 1634. odlazi za Indiju da bi uspostavio trgovačke odnose s bogatim indijskim provincijama. Međutim, već na svom prvom putovanju u njemu se desila promjena koja ga je okrenula ka duhovnom životu. Podijelio je svu robu koju je donio sa sobom na lađama i započeo život derviša lutalice. Izvori prenose da je mnogo putovao po Indiji i preko Pendžaba, Lahorea, Hajdarabada na kraju dolazi u Delhi. U Delhiju je tada živio mladi princ Dara Šikoh, posvećeni sufija, filozof i pisac koji je ubrzo čuo da je lutajući derviš i filozof iz Irana u njegovom gradu. Pozvao je Sarmada na dvor i tako se između njih dvojice rodilo prijateljstvo koje će potrajati sve do njihove smrti. Izvanredno obrazovanje Sarmada u filozofiji, islamskoj duhovnosti, zatim njegovo poznavanje teologije islama, judaizma i na kraju hinduizma, s kojim se upoznao na svojim putovanjima Indijom, fasciniralo je mladoga princa. Njihovi česti susreti i razgovori doveli su do toga da su neki smatrali Sarmada ličnim duhovnim učiteljem Dare Šikoha.[2] Njihovo prijateljstvo nije dugo potrajalo. Otac Dare Šikoha i tadašnji kralj Šah Džahan razbolio se u septembru 1657. godine. To je dovelo do početka borbi za prijestolje među njegovim sinovima. Iako je Šah Džahan naznačio Dara Šikoha za nasljednika, ipak je pobjedu odnio njegov drugi sin Alamgir Aurangzeb, koji je odstranio oca s prijestolja. Nakon kraćih sukoba uspio je uhapsiti Dara Šikoha i dao ga pogubiti u septembru 1659. godine. Vidimo kroz historiju da su, najčešće odstranjivanjem vođe jedne od frakcija koje se bore za vlast, slijedila ubistva i progoni ljudi koji su njima bili bliski za života. Tako se Sarmad našao u nemilosti nove vlasti. Prije nego što je Aurangzeb pogubio svoga brata, počeo je širiti glasine kako je on postao krivovjernik i otpadnik od islama zbog njegovih sklonosti ka filozofiji i sufizmu. Sarmad je uhapšen pod istim optužbama, te je poslije kratkog suđenja osuđen na smrt zbog otpadništva. Prenosi se da je Sarmad, kada je izveden na gubilište a dželat se počeo približavati sa sabljom u ruci, izgovorio sljedeće stihove:
“Voljeni mi se približava s isukanim mačem,
koju god odoru da obučeš, ja te poznajem.”
Poslije njegovog pogubljenja mnogi su počeli smatrati Sarmada nevinom žrtvom, a njegovo pogubljenje upoređivali su s Halladžovim pogubljenjem.
Od pisanih djela iza Sarmada je ostala samo zbirka rubaija na perzijskom jeziku. Broj njegovih rubaija varira od 290 do 334 rubaije, što ovisi od izdanja do izdanja.[3] Kada je riječ o načinu pisanja, u sljedećoj rubaiji sâm Sarmad priznaje da mu je Hajjam bio uzor:
“Tuđim mislima se nisam mnogo bavio,
iako sam u svojim gazelima Hafiza pratio,
a u rubaijama sam učenik Hajjama,
ipak sam iz njihovog pehara sasvim malo pio.”
Ova rubaija nam ukazuje na to da je Sarmad pisao i gazele u Hafizovom stilu, ali, nažalost, ti gazeli nisu sačuvani. Njegove rubaije značajan su spomenik njegove životne misli i filozofije. U njima se može vidjeti, s jedne strane, utjecaj Hajjamov, prije svega u njegovom odnosu prema svijetu, jer i on, kao i Hajjam, negoduje zbog prolaznosti svijeta te traži spas u osami i zbiljskoj ljubavi i prijateljstvu dok, s druge strane, ono što ga dijeli od Hajjama, a u čemu se može nazrijeti utjecaj njegovog učitelja filozofije – Mulla Sadre Širazija, jesu rubaije u kojima Sarmad izražava svoju potragu za razumijevanjem zbilje svijeta, kao i žeđ za duhovnom spoznajom i želju za uranjanjem i nestajanjem u Božijem Jedinstvu (vahdet).
Rubaije
1.
تنها نه همین دیر و حرم خانه اوست
این ارض و سما تمام کاشانه اوست
عالم همه دیوانه افسانه اوست
عاقل بود آن کسی که دیوانه اوست
Da je Njegova kuća samo u bogomoljama, ne mislim.
Njegovo boravište je na zemlji i nebesima svim.
Zbog priče o Njemu cijeli je ovaj svijet lud,
mudar je onaj koji je poludio za Njim.
2.
Njega i mene shvati kao riječ i značenje,
različiti smo a isti, kao oko i gledanje.
Jedan nikad nije odvojen od drugog,
zajedno smo kao cvijet i mirisanje.
3.
Ne budi vezan za nošenje ogrtača, to smatraj zlim
i smatraj ovaj beskorisni zuhd pogrešnim.
Drži se dobro za uže ljubavi Voljenog
i smatraj ovaj konac i tespih lažnim.
4.
Ako želiš da se o kamen ne spotakneš,
odustani od sujete, nemoj tim putem da ideš.
Željama svog srca nemoj se ti pokoriti,
s prevrtljivim nefsom uvijek treba da ratuješ.
5.
Ako želiš da se sreća u tebi probudi,
sjedi sam, za drugim ljudima ne bludi.
Mir oba svijeta se krije u samoći,
slušaj ovu moju riječ i u miru budi.
6.
Okreni se ka odricanju, tu je spas za tebe
i sa sebe zbaci teret svijeta i potrebe.
Samo otvori oči i opet ih zatvori.
O, ti, nesvjesni, budi svjestan sebe.
7.
Ako želiš sebi dobro, sa sobom se zavadi
i nemoj se prepuštati đavoljoj nasladi.
Ovo neugodno sopstvo koje srce para
trn je, iz bašče srca ga izvadi.
8.
Nije jedino moje srce koje za Tobom pati,
na svakom mjestu si Ti, to mogu kazati.
Nalazim da si iznad moje mašte i misli,
Ti si ono što moj razum ne može da shvati.
9.
On se uvijek oku srca pokazuje,
svakog trena se na drugi način očituje.
Gdje je onaj što stalno u Njega gleda,
pa izgubi razum i više se ne opamećuje?
10.
Okean je tvoje srce, ne traži mora druga,
zaroni u njega i spasit ćeš se muka.
U okeanu tvog postojanja svega ima,
možeš biti bura ili mirna luka.1
[1] Natalia Prigarina, Sarmad: Life and Death of a Sufi, str. 4.
[2] Dara Šikoh pripadao je kadirijskom tarikatu u koji ga je uveo poznati šejh iz tog vremena Mian Mir. Čini se da je njegov odnos sa Sarmadom više bio intelektualne nego duhovne prirode.
[3] Natalia Prigarina, Sarmad: Life and Death of a Sufi, str. 2.
- Iz: Hamza Halitović, Dozvoljena magija: antologija perzijske rubaije, Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar, 1445/2024, str. 271-274, 281-282, 284-288. ↩︎
