Profesor Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) u knjizi Bašča istine (The Garden of Truth) kazuje nam o Prirodi, tj. prirodnim fenomenima i to iz perspektive islamske (sufijske) baštine. Iz navedenog svetogleđa Priroda je, iliti Kosmos, upravo poput ukoričenog Kur’ana. Naime, odavna su se muslimanski mudraci služili sljedećim sintagmama u oslovljavanju ove dvije Božje objave: Priroda/Kosmos i Kur’an.
- Kur’an (Musaf) – ukoričena riječ Božja: al-qur’ān at-tadwīnī, iliti al-kitāb al-mastūr, te
- Priroda – razastrta, kosmička riječ Božja: al-qur’ān at-takwīnī, iliti al-kitāb al-manzūr.
U ovom kazivanju ključna je kur’anska leksema ajet (ar. āyāt – simbol, znaka…) koja se nahodi na stranicama ukoričene Božje objave (Kur’ana), potom u Prirodi kao razastrtoj objavi, na koncu u nama samima – poslušajte riječ Božju:
Pokazivat ćemo im znakove (ajete) Naše u prostranstvima kosmičkim i u dušama njihovim, dok im ne bude jasno da je Kur’an Istina…
(Kur’an, 41:53)
S ovim predtekstom nudimo vam riječi prof. Seyyeda Hosseina Nasra, te s njima pokušajte u Prirodi zrijeti riječ Božju.
※
Pošto je u islamu objava došla u obliku svete knjige, mnogi muslimanski mudraci su gledali na prirodu kao Božiju knjigu, kao što su činili i mnogi od njihovih jevrejskih i kršćanskih kolega. Kosmos je ustvari Božija prva i primordijalna objava. Postoji vječni i arhetipski Kur’an, koji je arhetip i knjige objavljene Poslaniku islama i kosmosa, koji mnoge sufije, ustvari, nazivaju kosmičkim Kur’anom. Na isti način na koji svako slovo, riječ i rečenica Kur’ana objavljenog na arapskom dolaze od Boga i prenose poruku od Njega, svaki prirodni fenomen je također znak sa Neba. Ustvari, u Kur’anu se i prirodni fenomeni i stihovi Kur’ana nazivaju ajetima, ili simbolima ili znacima, a svaki prenosi značenje ponad sebe. Svaki ajet, pored svog vanjskog značenja, ima simbolički i unutarnji značaj. Svaki kosmički fenomen je ujedno i činjenica i simbol noumena. U dubljem smislu moderna nauka je, baveći se fenomenima samo kao činjenicima a ne kao simbolima noumena, poput religijskog literalizma u interpretaciji svetog teksta. Sufizam je uvijek odbacivao obje vrste literalizma i pružao je tokom stoljeća ezoterijske interpretacije Kur’ana i najdublju “filozofiju prirode” zasnovanu na ezoterijskim komentarima kosmičke knjige. Ova “filozofija prirode” je od najvećeg značaja danas u vremenu kada, zbog puke površnosti i literalizma u nauci i većem dijelu religije, mi ljudska bića smo postali uništitelji prirode a ne njeni čuvari i provodnici milosti. Unutarnje značenje kosmičke knjige je postalo skriveno za nas. Sufije kontempliraju prirodu, videći u njenom obliku, životu i ritmovima duhovne realnosti koje su od najvećeg značaja ne samo u njima samima već i za nas kao putnike na putu duhovnog savršenstva. Za mudraca je svako drvo odraz džennetskog (rajskog) drveta, svaka planina simbol transcendencije, voda svakog tekućeg potoka simbol Božanske Milosti, vjetar simbol Duha. Orao u letu predstavlja ljudski duh usavršen duhovnom praksom koji leti do Božanskog Prijestolja, a riba koja pliva u dubinama je simbol duše koja je potpoljena u okeanu Neograničenosti. Univerzum se sastoji od teofanija; kosmos je mnoštvo simbola za kontempliranje i sredstvo za dostizanje Simboliziranog, knjiga koja se treba čitati i razumjeti u svojim vanjskim i unutarnjim značenjima. Kada se pročita kosmička knjiga, može se ostaviti po strani i može se stati pred Autorom Knjige Egzistencije. Jedno od značenja kur’anske aluzije na svitke smotane pred kraj vremena je upravo kraj čitanja knjige prirode za sufiju koji, pošto je nadišao kosmos, doživljava smrt za svijet i proživljenje u Duhu, to jest, njegov ili njen eshaton.
_____________________
Seyyed Hossein Nasr, Bašča istine: vizije i obećanje sufizma, mistične tradicije islama, s engleskog preveli Ismar Š. i Enes K., Udruženje za duhovnu, kulturnu i naučnu afirmaciju Bošnjaka “AŠIK JUNUZ”, Novi Pazar, 2010, str. 81-82.
