Mir Abu’l-Qasim Astarabadi Findiriski (XVI-XVII st.), ili samo Mir Findiriski perzijski je filosof, pjesnik i mistik. Rođen je u mjestu Findirisku (Astarabad; Gorgan – sjeverni Iran), gdje je stekao osnovno obrazovanje, a nastavio je školovanje u Isfahanu, intelektualnom i duhovnom središtu safavidske epohe. Važno je naglasiti da će se Mir Findiriski profilirati u jednog od glavnih aktera čuvene isfahanske filosofske škole[1], zajedno s njegovim učenikom Mulla Sadrom Širazijem, potom Mir Damadom i dr.
Unatoč kulturnom, duhovnom zamahu safavidske Perzije, osobito u okrilju grada Isfahana, Mir Findiriski je imao potrebu za otvorenijom sredinom, osobito u kontekstu onoga što jesu bila njegova duhovna, intelektualna zanimanja. Susjed tadašnjoj safavidskoj Perziji bila je Indija, tj. Mogulsko Carstvo, a koje je, bar u epohi pojedinih vladara, osobito Akbara, baštinilo iznimno veliku toleranciju spram različitih religiozno-duhovnih baština, odnosno filosofskih, teosofskih vidika. Navedena tolerancija bila je, pored ostalog i posljedica jednog iznimno plodotvornog učenja, poznatog kao ṣulḥ-i kul, tj. mir sa svima, univerzalni mir, a kojeg je snažno promicao mogulski vladar Akbar. Kazano je temeljni razlog zbog kojeg su mnogi perzijski učenjaci odlazili u mogulsku Indiju i nastavljali duhovno, intelektualno pregalaštvo. Upravo je Mir Findiriski jedan od perzijskih duhovnih putnika koji odlazi u Indiju početkom XVII stoljeća. Dužni smo naglasiti da su mnogi duhovni pregaoci s prostora safavidske Perzije, zadržimo se samo na taj prostor, u Indiju dolazili zbog egzistencijalne nužde, tj. bili su muhadžiri, te je dolazak u mogulsku Indiju bio preduslov za njihov nastavak u duhovnom sazrijevanju. Ipak, odlazak u Indiju, Mir Findiriskijev, nije bio zasvagda. Na koncu će se vratiti u Perziju, a naposljetku postat će i priznat učenjak u Isfahanu – imat će susret i sa šestim safavidskim šahom Safijem.
Pred kraj valja nam naglasiti i to da je Mir Findiriski dobro poznavao sanskrt, tj. lingua sacra vedske duhovnosti (“hinduizma”). S tim u vezi istaknimo da je on ne samo pisao komentare na pojedine vedske spise, već ih je prevodio na perzijski jezik. Konkretno, vedski spis Yoga-vāsishthu iznimno je cijenio, te njene duhovne vrijednosti nerijetko uspoređivao s Kur’anom. Naglasimo da je vedski spis Yoga-vāsishtha, koja se tradicionalno pripisuje Valmikiju, duhovni spis koji snažno afirmiše vedsko učenje poznato kao advaita-vedānta, a što je iznimno srodno mnogim islamsko-sufijskim svetogleđima.
Više o Mir Findiriskijevom iskustvu Indije, osobito njene pregnantne duhovnosti, najprije one koja baštini vedsku bogoduhu tradiciju, čitajte u tekstu Mīr Findiriskī u Indiji. Navedeni naslov je pogovor knjizi Hindusko-muslimanske kulturne relacije, autora iranskog indologa dr. Fathullaha Mujtabaija, negdašnjeg šefa Odsjeka za religijske studije Sveučilišta u Teheranu.
Na koncu kažimo da je navedenu knjigu, kao i njen pogovor, Mīr Findiriskī u Indiji, preveo na bosanski jezik prof. dr. Nevad Kahteran. Ovom prilikom gosp. Kahteranu zahvaljujemo na ustupljenom prevodu.
Izvolite:
Iz: Fathullah Mujtabai, Hindusko-muslimanske kulturne relacije, s engleskog preveo Nevad Kahteran, Filozofski faklutet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2020, str. 116-122; online izdanje: https://ebooks.ff.unsa.ba/index.php/ebooks_ffunsa/catalog/book/50
[1] Više o navedenom filosofskom naslijeđu vidjeti u: Henry Corbin, Islamska filozofija Irana – XVII i XVIII stoljeće, s francuskog preveo prof. dr. Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002.
