Kabir (XV-XVI st.) je indijski pjesnik, mistik, svetac, ali i tkalac. Zapravo, on je bogotražitelj – sasma dovoljno, rekao bi on sam:
Kabir kaže: Istina je u duhu traženja,
Sluga sam koji traži svoga Gospodara!
Kabir spada u red onih mistika koji su, prije svega, milošću Svemilosnog, pa tek vlastitim pregalaštvom ostvarili duhovnu (ezoterijsku – unutarnju) sintezu između islama i vedske tradicije. Bez obzira na to kako neko gledao na ovu sintezu, a nažalost današnji čovjek će najčešće gledati sa prijekorom i osudom, ipak moramo imati u vidu sljedeće.
Sve religije (mislimo na autentične!) dolaze od Boga i vraćaju natrag Njemu. Baš zato što dolaze od Apsoluta, religije su “apsolutne” i stoga ISKLJUČIVE.
Ja sam koji jesam, reče Bog Mojsiju.
(Izlazak 3,14)
Paradoks – srčike svih religija (metafizike, duhovnosti) imaju sasma drugi pristup. Naime, ako religija isključuje, a rekli smo da takva jeste, duhovnost ili metafizika, baš suprotno, ima moć da UKLJUČUJE ili da prepoznaje svekolika mnoštva kao odraze Jednog! To je transcendentno jedinstvo religija o kojem je u XX stoljeću na lucidan način kazivao Frithjof Schuon. Učenje o transcendentnom jedinstvu religija u islamskoj, odnosno sufijskoj baštini poznato je unutar učenja (koje pokriva mnogo šira učenja, tj. značenja) o transcendentnom jedinstvu bića – egzistencije (ar. waḥdat al-wujūd). Navedeno učenje u islamsko-sufijskoj tradiciji na najbriljantniji način izložio je Ibn Arabi (XII-XIII st.). Na kraju ovog poglavlja spomenimo temeljnu islamsku (a tim i sufijsku) doktrinu iz koje sve druge proizilaze i u nju se smiruju – to je doktrina JEDINSTVA/JEDNOSTI (ar. tawḥīd)!
U prethodnom poglavlju pokušali smo dati aksijalna učenja unutar islamske mistike (metafizike, sufizma…) koja su, bez imalo sumnje, bila duhovni ambijent unutar kojeg je bivstvovao Kabir. Valja navesti još jedan detalj unutar sufijskog učenja koji je snažno utjecao na oblikovanje Kabirove poezije, zapravo njegovog svetogleđa. Riječ je o učenju kojeg poznajemo kao sulh-i-kul, što znači svekoliki mir; mir sa svima. Sulh-i-kul upravo počiva na svemu onom što je kazano u prethodnom poglavlju. Kada navedena učenja (ili metafizičke istine u kojima se zrcali Istina) progovore kroz pero mistika, kakav je Kabir, dobijemo sljedeća poetska tkanja:
O, slugo, gdje me tražiš,
Avaj, pored tebe sam.
Ja nisam ni u hramu, niti u džamiji:
Nisam ni u Kabi, niti u Kailašu:
Niti sam na obredu ili ceremoniji
Niti u jogi, ni u odricanju.
Ako si ti istinski tragač,
Ti ćeš Mene odmah prepoznati.
Ovi stihovi postaju još jasniji ukoliko znamo da je Kabir imao više duhovnih učitelja, kako onih iz vedsko-vaišnavske tako i islamsko-sufijske tradicije; guru mu je Ramananda, a šejh Takki. Kabir je bio veoma kritičan prema pukom religijskom formalizmu, a kojeg je prepoznavao u pripadnicima obje navedene tradicije. S tim u vezi bio je proganjan od strane religijskih autoriteta. Unatoč navedenom proganjanju bio je iznimno cijenjen kod ljudi najširih društvenih slojeva, bilo da je riječ o vedskim nasljedovateljima ili muslimanima.
Moj dobri brate, svijet je bez pameti,
ako kažem istinu žele me izmlatiti,
ako šta slažem drže to za istinu!Gledao sam hinduse, suhe pobožnjake,
kako ruljom vladaju, bacajući varke
i zorom se kupaju!Dušu ubijaju obožavajući kamenje,
ništavno je, bezvrijedno, svo njihovo znanje –
sve s prezirom gledaju!Gledao sam muslimane, učenjake s knjigama;
napuniše ljude raznoraznim brigama –
vjeruj mi brate, ništa oni ne znaju!A jogini pozeri, prepuni sujete,
bakar obožavaju i drago kamenje –
puni ponosa, uzaludno gladuju!Namještaju svoje posude, brojanice,
mumljajuć’ formule, boje čelo i ramenice,
o Duhu pojma nemaju!Hindusi Boga zovu Rama, muslimani Rahim kažu;
no, niko od njih ne zna tajnu –
Jedan drugog potiru.Svete formule mumljaju, od kuće do kuće,
napumpani ponosom, čudno utrnuće –
sami sebe varaju.
Više o Kabiru poslušajte:
