Rene Guénon (ʿAbd al-Wāḥid Yaḥiā, 1886-1951)
Ono što smo rekli o psihološkim tumačenjima nekih tradicionalnih doktrina zapravo je tek poseban slučaj pomutnje vrlo raširene u suvremenom svijetu, a to je brkanje dviju sfera, psihičke i duhovne; i ta je pomutnja, čak i kada ne ide do subverzije kako je to u slučaju psihoanalize koja ono duhovno spaja s onim najnižim u psihičkoj kategoriji, u svim slučajevima krajnje ozbiljna. Ovdje, uostalom, ne neki način leži prirodna posljedica činjenice da Zapadnjaci već odavno više ne znaju razlikovati „dušu“ od „duha“ (a kartezijanski dualizam je tome jamačno mnogo doprinijeo jer on u jednoj te istoj stvari brka sve ono što nije tijelo, i ta se neodređena i loše definirana stvar u njemu označava bez razlike jednim ili drugim nazivom). Ta se zbrka očituje u svakom trenutku, čak i u svakodnevnom govoru: naziv „duhovni“ obično se pridaje psihičkim „entitetima“ koji zasigurno nemaju ničeg „duhovnog“, čak samo imenovanje „spiritizma“ odatle potječe, a da i ne govorimo o onoj drugoj pogrešci koja dovodi do toga da se „duhom“ naziva ono što je, ustvari, samo „mentalno“ – ovi će primjeri biti dostatni. Vrlo je lako odmah uočiti nezgodne posljedice koje mogu proisteći iz takvog stanja stvari: širenje te pomutnje, pogotovo u današnjim uvjetima, znači, namjerno ili nenamjerno, uvući bića da se nepovratno izgube u kaosu „prijelaznog svijeta“ te samim time predstavlja poigravanje, uostalom često nesvjesno, sa „sotonskim silama“ koje upravljaju onim što smo nazvali „protuinicijacija“.
Ovdje je, da bi se izbjeglo svaki nesporazum, doista nužno do kraja precizirati: ne može se reći da je bilo koji razvoj mogućnosti nekog bića, pa čak ni u kategoriji tako malo uzvišenoj poput one koju predstavlja psihička sfera, nešto u svojoj biti „zlokobno“; ali, ne treba zaboraviti da je ova sfera navlastito sfera obmana, a potrebno je, osim toga, uvijek znati postaviti svaku stvar na mjesto koje joj normalno pripada. Ukratko, sve zavisi o načinu primjene tog razvoja, a ponajprije je nužno razmotriti uzima li se to samo po sebi kao cilj ili, naprotiv, jednostavno kao sredstvo za postizanje cilja višega reda. Naime, ovisno o prilikama u svakom posebnom slučaju, bilo što može poslužiti kao povod ili „potpora“ onome tko krene putem koji treba voditi ka duhovnom „ostvarenju“; to je točno osobito na početku zbog raznolikosti individualnih naravi čiji je utjecaj tada maksimalan, no tako je sve do određene točke, dok se posve ne nadmaše granice individualnosti. S druge strane, nešto jednako tako može biti kao „potpora“ tako i prepreka ako se biće zaustavi i dopusti da ga obmane i zavedu neki prividi „ostvarenja“ koji nemaju nikakve prave vrijednosti i koji su samo posve slučajni i neizvjesni rezultati, ako ih se uopće i može smatrati rezultatima s bilo kojeg gledišta, tako da uvijek postoji opasnost od lutanja, točnije, sve dok smo još u kategoriji individualnih mogućnosti. Ta je opasnost, međutim, neosporno najveća kad je riječ o psihičkim mogućnostima, tim više, naravno, što su te mogućnosti nižeg reda.
Opasnost je zacijelo mnogo manja kada je riječ tek o mogućnostima jednostavne tjelesne i fiziološke kategorije; ovdje kao primjer možemo navesti pogrešku nekih Zapadnjaka koji, kako smo maločas rekli, smatraju jogu, ili barem ono malo što o njenim pripremnim postupcima znaju, za svojevrsnu metodu „tjelesne kulture“; jedina opasnost kojoj se u takvom slučaju izlažemo jest da postupcima izvođenima neoprezno i bez kontrole dobijemo rezultat posve suprotan onome koji smo tražili te da uništimo svoje zdravlje istodobno vjerujući kako ga poboljšavamo. Takvo što nas ni po čemu ne zanima, osim utoliko što predstavlja pozamašnu devijaciju upotrebe tih „vježbi“ koje su, zapravo, stvorene za posve drugu primjenu, udaljenu najviše moguće od te fiziološke sfere, i čije prirodne posljedice koje se pojave u toj sferi jesu tek puka „slučajnost“ kojoj ne treba posvetiti ni najmanju važnost. Međutim, treba nadodati kako te iste „vježbe“ mogu imati, i mimo znanja neupućenog koji im se odaje kao nekakvoj „gimnastici“, posljedice i u suptilnim modalitetima osobnosti, što, zapravo, znatno povećava opasnost: tako se mogu, a da u to nitko ne posumnja,otvoriti vrata utjecajima svakojake vrste ( i, dakako, od toga uvijek imaju koristi najniže osobine), od kojih smo to manje zaštićeni što manje sumnjamo u njihovo postojanje te što smo nesposobniji raspoznati njihovu pravu bit; no, u njima barem nema nikakvih „duhovnih“ pretenzija.
Posve je druga stvar u nekim slučajevima u kojima se u igru uključuje zbrka između psihičkog u pravom smislu riječi i onog duhovnog, koja se, između ostalog, iskazuje u dva obrnuta oblika: u prvom slučaju duhovno je svedeno na psihičko, i to se događa osobito u onoj vrsti psiholoških tumačenja o kojima smo govorili; u drugom se obliku psihološko, naprotiv uzima za duhovno, a najuobičajeniji primjer toga je spiritizam, no jednako tako i svi drugi, složeniji oblici „neospiritualizma“ potječu iz te iste zablude. U oba je slučaja, na kraju, uvijek duhovno to koje nije shvaćeno, no, prvi se slučaj odnosi na one koji ga jednostavno negiraju, barem u praksi ako ne uvijek izrijekom, dok se drugi odnosi na one koji o sebi pružaju privid lažne duhovnosti, i taj potonji slučaj imamo namjeru posebno prikazati. Razlog zbog kojega toliki ljudi dopuštaju da budu zavedeni tim prividom u osnovi je dosta jednostavan: jedni traže, prije svega, tobožnje „moći“ u ovom ili onom obliku, odnosno, najsažetije, stvaranje manje ili više neobičnih „fenomena“; drugi nastoje svoju svijest „usredotočiti“ na niže „produžetke“ čovjekove osobnosti, uzimajući ih posve neosnovano za viša stanja, jednostavno zato što su ona izvan okvira u koje je obično zatvorena aktivnost „prosječnog“ čovjeka, okvira koji se, u stanju kakvo odgovara profanom gledištu današnjeg doba, uobičajeno naziva „svakodnevni život“ i u koji se ne upliće nikakva mogućnost izvantjelesne kategorije. Za te se ljude, najzad, u korijenu zablude nalazi privlačnost „fenomena“, odnosno „eksperimentalna“ težnja inherentna modernome duhu: oni uvijek žele postići rezultate koji su na neki način „osjetilni“ i to je ono što oni vjeruju da je „ostvarenje“; ali to, drugim riječima, upravo znači da im potpuno izmiče sve što je doista duhovne kategorije, koju oni ne zamišljaju čak ni izdaleka, te da bi, budući da im po tom pitanju potpuno nedostaje „sposobnosti“, za njih mnogo bolje bi bilo da se zadovolje ostati zatvoreni u banalnu i prosječnu sigurnost „svakodnevnog života“. Tu, dakako, nije riječ o negiranju realnosti samih „fenomena“ koji su posrijedi. Oni su čak, mogli bismo reći, i odviše stvarni te time samo opasniji; ono što izričito osporavamo je njihova vrijednost i valjanost, osobito s točke gledišta duhovnog razvoja, a to i jest ono što uzrokuje obmanu. Kada bi to značilo tek gubljenje vremena i snage, zlo usprkos svemu ne bi bilo preveliko; no biće koje se tomu posveti uglavnom postaje nesposobnim osloboditi se i krenuti dalje, i tako je nepovratno zalutalo; u svim je istočnjačkim tradicijama dobro poznat slučaj takvih osoba koje, nakon što su postale jednostavni proizvođači „fenomena“, nikada nisu dostigle ni najmanju duhovnost. No postoji još nešto: tu može postojati i jedna vrsta „naopakog“ razvoja koji ne samo što ne donosi nikakvu vrijednu tekovinu nego se sve više udaljava od „duhovnog“ ostvarenja, sve dok biće nije definitivno zabludjelo u tim nižim „produžetcima“ svoje individualnosti koje smo maločas spomenuli i putem kojih može doći u dodir s „podljudskim“. Njegov je položaj tada bezizlazan, odnosno postoji samo jedan izlaz koji je, pak, potpuna „dezintegracija“ svjesnog bića; a to je za osobnost upravo ekvivalent onoga što krajnje rastvaranje predstavlja za sveukupni manifestirani „kozmos“.
U pogledu toga, možda čak i više nego u odnosu na ikoje drugo gledište, čuvat ćemo se dobro svakog pozivanja na „podsvjesno“, „instinkt“, podracionalnu „intuiciju“, pa čak i na manje ili više loše definirnu „vitalnu energiju“, jednom riječju na sve te neodređene i nerazumljive stvari koje teže k uzdizanju nove filozofije i psihologije i koje, manje ili više izravno, vode k uspostavljanju dodira s nižim stanjima. Utoliko se prije moramo s krajnjim oprezom (jer ono o čemu je tu riječ zna i predobro uzeti najlukavije maske) čuvati svega što navodi biće na to da se „pomiješa“, točnije i bolje rečeno da se „stopi“ ili čak „raspline“ u nekoj vrsti „kozmičke svijesti“ koja isključuje svaku „transcendenciju“, dakle, svaku pravu duhovnost. To je krajnja posljedica svih antimetafizičkih pogrešaka koje su, u svom posebnijem filozofskom vidu, označene pojmovima poput „panteizam“, „imanentizam“ i „naturalizam“, što su, uostalom, stvari međusobno vrlo blisko povezane i pred tom bi posljedicom neki zasigurno uzmaknuli kad bi znali o čemu je tu stvarno riječ. U ovom slučaju, naime, to znači postaviti duhovnost doslovce „naopačke“, zamijeniti je onim što joj je dosita suprotno jer nezaobilazno vodi njenom konačnom gubitku, i to je ono što čini „sotonizam“ u pravom smislu riječi; je li on svjestan ili nesvjestan, već prema slučaju, to ne mijenja bitno rezultate; i ne treba zaboraviti da je „nesvjesni sotonizam“ u nekih, koji su brojniji nego ikada u našem vremenu nereda proširenog na sve sfere, u biti samo instrument u službi „svjesnog sotonizma“ predstavnika „protuinicijacije“.
Imali smo prilike ukazati na inicijacijski simbolizam „plovidbe“ koja se ostvaruje preko „oceana“ koji predstavlja psihičku sferu i koji treba prijeći, izbjegavajući pritom sve njegove opasnosti, da bi se stiglo do cilja; ali, što reći o nekom tko bi se bacio usred tog „oceana“ i tko ne bi imao drugu težnju negoli da se u njemu utopi? Upravo to, vrlo točno, znači ono nazovi „stapanje“ s „kozmičkom sviješću“ koja je, ustvari, samo zbrkana i nejasna sveukupnost svih psihičkih utjecaja koji, što god neki o tom mislili, izvjesno nemaju ništa zajedničko s duhovnim utjecajima, čak i ako se dogodi da ih, u manjoj ili većoj mjeri, oponašaju u nekim od svojih izvanjskih manifestacija (jer to je sfera u kojoj se „krivotvorina“ ostvaruje u svoj svojoj raskoši i zato te manifestacije „fenomena“ nikada same po sebi ništa ne dokazuju jer one mogu biti posve slične u sveca i u vrača). Oni koji čine tu kobnu pogrešku zaboravljaju razliku ili jednostavno za nju ne znaju, između „voda gornjih“ i „voda donjih“: umjesto da se nasuprot „oceanu“ uzdignu prema gore, oni uranjaju u bezdane „oceana“ nadolje; umjesto da sve svoje moći usredotoče ne bi li ih usmjerili prema apstraktnom svijetu koji jedini može biti „duhovan“, oni ih rasipaju u beskonačnoj promjenjivosti i prolaznoj raznolikosti oblika suptilne manifestacije (koja doista predstavlja, najtočnije što je moguće, ono što odgovara bergsonovskoj koncepciji „stvarnosti“), i ne sluteći da ono što smatraju za „puninu života“, zapravo predstavlja samo kraljevstvo smrti i nepovratnog rastakanja.[1]
Zahvaljujemo Šimunu Uremoviću iz zagrebačke zadruge za izdavaštvo Eneagram na ustupljenom tekstu.
[1] René Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena, prijevod s francuskog jezika Nataša Šprljan i Ana Cerovski, zadruga Eneagram, Zagreb, 2015, str. 241-246.
