Tekst Bol kao gnostički pojam bh. iranistice dr. Mubine Moker, kazuje o duhovnoj, metafizičkoj boli. Valja naglasiti da navedeni tekst bistri jednu od najfrekventnijih tema u okrilju islamske duhovnosti, sufijsko-gnostičke provenijencije. Nadalje, njeno, kako rekosmo bistrenje, odvija se u kontekstu duhovne baštine koju je njegovao glasoviti sufija (arif – gnostik) šejh Feriduddin Attar (XII-XIII st.). Tekst Bol kao gnostički pojam, a kojeg vam nudimo na čitanje ljubaznošću autorice, objavljen je u okrilju svojevrsnog predgovora bh. izdanja Attarove Ilahiname, a koju je s perzijskog prevela, upravo dr. Mubina Moker:
Feriduddin Attar, Ilahinama, El-Kalem & Načnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2021, str. XXXIX-XLII.
Za kraj naglasimo da je naše objavljivanje ovoga teksta upravo na dan kada u Iranu, na nacionalnoj razini, obilježavaju dan Attara iz Nišapura – 14. april.
Piše: Mubina Moker
Bol kao gnostički pojam
Gnostički pojam boli se suštinski razlikuje od fizičke, odnosno tjelesne boli. To je nespokoj srca i unutarnje izgaranje potaknuto traganjem za ademovskom biti u vlastitome biću, što je, u konačnici, traganje za Stvoriteljem. Stoga je ova bol vezana za svijet duše i duha a ne materije i tijela. Zbog metafizičkih komponenti, uvjetno kazano, gnostičke boli nije nimalo jednostavno determinirati je unutar jezičkog konteksta. Ali je šejhu Attaru pošlo za rukom da posredstvom lekseme mosībat iskaže sveukupnost gotovo neobuhvativih semantičkih slojeva pojma duhovne boli budući da ovaj pojam u sebi objedinjuje značenje patnje, tegobe, tuge, žalosti, potištenosti (Moker/Haverić 2010: 1048). Pojam mosībat, dakle, semantički pokriva termin balā, u značenju patnje, tegobe kojim je Gazali označavao ljubavnu bol, i pojmove hozn, odnosno andūh, u značenju tuge, žalosti kod Suhravardija.
Činjenica da se dva bola pojavno očituju na različitim egzistencijalnim stupnjevima – u svijetu materije i svijetu duha – uvjetovala je još jednu dijametralnu suprotnost među njima, a to je da tjelesna bol slabi čovjeka, dočim ga duhovna snaži i potiče. Bol posjeduje snagu da čovjeka trgne iz stanja duhovne obamrlosti, osvijesti ga i potakne na promišljanje. Ovaj proces “bolnog“ samoosvješćivanja u čovjeku inicira potrebu za traganjem (talab). Na tragu toga, u Attarovoj tesavufskoj misli zbiljsko duhovno putovanje počinje traganjem koje je inicirao bol.
Ovo Attarovo stajalište je autentično stoga što u ostalim gnostičkim izvorima čovjekov sejri suluk počinje od stanice pokajanja (toube) ili budnosti (yaqze).
Bol je, smatra Attar, određujuća determinanta osviještenog čovjeka.
Samo trunku boli, moj Dermane, daj mi
jer bez Tvoga bola duša umire mi.
(Attār 2005: 86)
Površne i duhovno skučene osobe uskraćene su za spoznaju ljubavi, a njihov je duhovni stupanj niži čak i od stupnja magarca:
“Mire Abdusselam bio je čuveni vaiz Gazne,[1] veoma cijenjen među ljudima, te je njegov vaz bio izuzetno posjećen. Kada bi neko nešto izgubio, dolazio bi na trg gdje se održavao vaz i u okupljenoj masi gromoglasno bi zatražio izgubljenu stvar – ukoliko je neko pronašao, da je vrati vlasniku. Jednoga dana na skup dođe čovjek koji je izgubio magarca. Ali niko od prisutnih mu ne znade reći šta je s magaretom. Snužden, čovjek sjede na zemlju da sluša vaz. Mire Abdusselam govorio je o ljubavi i o tome da svi atomi svijeta plove u ljubavi. U jednom trenutku je kazao: ‘Zar ima ikoga na ovome svijetu a da nije ašik? Ima li ikoga na ovome skupu a da ne spoznade tajnu ljubavi?’ Utom ustade neki glupan koji je umislio da je ne biti ašik nešto veliko i važno. Povika: ‘Evo ja ostarih a nikad ne saznah šta je ašk.’ Na to se Mire okrenu onome ojađenom čovjeku što je izgubio magarca i reče: ‘Ono što tražiš, Bogu hvala, nađe ovdje. Idi donesi povodac i zauzdaj ovoga glavonju.'“
Na koncu Attar zaključuje:
Pa zar čovjek može da je bez ljubavi?
U ljudskom liku, a magarac pravi!
Magarcem ga smatraj ko god ašik nije.
Magare je bolje, čak od njeg’ gori je!
(Attār 2010: 225)
Gnostička bol istječe iz ljubavi a ne iz straha od smrti, niti iz straha zbog polaganja Računa. Ona je povezujuća spona između ašika i Ma'šuka[2]. To je bol čežnje za susretom, koja ne jenjava, nego pritajeno čeka povod da bi se očitovala uvijek u novim i neponovljivim oblicima. Bol daruje potpunost čovjekovu unutarnjem osjetilu vida, omogućavajući mu da gleda esenciju svake pojavnosti i, u konačnici, da spoznaje suštinu i puninu ljubavi kao temelja svega postojećega. Bez boli nijedna pojavnost, niti egzistencija ne bi se očitovala čovjeku u svoj svojoj punini. Stoga je bol osobni unutarnji vodič, neodvojivi ovozemni pratilac čovjeka na Stazi (samo)spoznaje, “pir“ koji ga izravno vodi ka Bogu.
Ako jedna bol ti srce obavije,
na hiljade drugih u srcu se skrije.
Kad bol cijelog tebe obuhvati,
pir i vodič duše tvoje će bol postati.
(Attār 2010: 364)
Ljubav samo krvcu i bol srca hoće;
belaj i nevolju – baš to ljubav hoće.
Ljubav hoće bol koja sagara ljude,
pa da lomi dušu i da mehlem bude.
Ljubav srž je svakog bića oduvijek,
al’ ljubav bez boli ni potpuna nije.
(Attār 2005: 127)
Gnostička bol je čovjekova ezelska datost baš kao i ljubav. Bol izvire iz dubine čovjekova bića, “primoravajući“ ga da se otisne Stazom sejri suluka. Duhovno svjesna osoba zna da bol ne dolazi u srce prema njezinu vlastitom izboru, zato je dragovoljno prima i podnosi.
“Neki derviš bio je ophrvan teškom tugom. Jedan mu reče: ‘Istrgni tugu iz srca kao što sam i ja.’ Derviš reče: ‘Nisam ja u srce stavio tugu pa da je mogu istrgnuti. Samo Onaj koji mi je dao ovu tugu može je istrgnuti iz moga srca.'“
(Attār 2010: 404-405)
Gnostička bol je individualno iskustvo putnika sufijske staze. Svaki čovjek gradeći vlastitu duhovnu stazu suočen je s različitim vidovima i intenzitetima bola već prema svome mentalnom sklopu i duhovnom habitusu. I kao što se suština sufijskog puta ne može pojmiti na teorijskoj ravni (na temelju iskustva drugih osoba), tako i prirodu ove boli može pojmiti samo onaj ko ju je i sam iskusio.
Stoga se iskustvo bola niti može, niti treba dijeliti s duhovno nedoraslim osobama: “Lopovu su odsjekli ruku pred masom naroda. Nije pustio ni glasa. Uzeo je odsječenu ruku i krenuo putem. Kad stiže do nekog svratišta poče zapomagati na sav glas. Jedan mu reče: ‘Kad ti odsjekoše ruku i ne uzdahnu. Šta je sad ovo?’ Zavapi:
Sapatnika ne bi usred mojih muka;
ni u koga nema samo jedna ruka.
Pa i da sam tamo zapomag'o jako,
niko sa svog mjesta ne bi se pomak'o.
Al’ ovdje je jedan ruke odsječene;
on zna dobro šta su muke preživljene.
Zato pred njim mogu slobodno plakati
jer zna kakav bol me prati ovih sati.
Sve dok sapatnika ne nađe ti duša
niko jauk boli neće ni da sluša.
(Attār 2010: 363-364)
Gnostička bol je duhovna alhemija koja čovjekovu zemnu ilovaču preobražava u ademovsko biće kojemu su, kao takvom, meleki učinili sedždu.
Ova je alhemija sazdana od dvije proturječnosti. Izvanjski promatrano, ta bi se alhemija mogla nazvati bolom, ali budući da ona preobražava čovjekovu nutrinu i u njemu budi svjesnost da je ono što ga čini čovjekom njegova ademovska bît, po svojoj suštini je mehlem koji čovjeka vodi ka punini. Stoga se zbiljskim čovjekom može nazvati onaj ko se sav preobrazio u bol, odnosno čije je biće pojavno očitovanje bola.
O ulozi bola u preobrazbi čovjeka Attar u uvodu Tezkire evlija kaže: “Ovo je knjiga koja od mekušaca napravi ljude, ljude učini duhovnim lavovima, duhovne lavove učini jedinstvenim odabranicima, a odabranike utjelovljenjem bola. I ko god ovu knjigu pročita onako kako treba i dolikuje, spoznat će kolika je bol razdirala njihove duše da su srcem progovorili i činili to što su činili!“ (Attār 2000: 71)
Kada u bol bićem cijeli uroniš,
kao čovjek pravi tada i izroniš.
Alhemiju zlata možeš dokučiti
– Platonove ljuske od jajeta bîti.
Svo tijelo nek’ se u srce izlije
– za ljude sultane eto alhemije!
(Attār 2009: 389-390)
Sve dok čovjek bola, jedanput, ne budeš
ne možeš pristupit’ u saf među ljude!
Ko ne znade šta je tuga i bol šta je
neka pogne glavu, ljudstvu ne pristaje!
(Attār 2005: 214)
Ko god nema bola, taj nije ni čovjek,
bez boli, dermana nema se zanav'jek!
Oličenje bola, sine, dok ne budeš,
zar k'o čovjek možeš ući među ljude?
(Attār 2010: 129, 279)
[1] Mire, sin Abdusselamov, puno ime mu je Muhammed bin Abdusselam bin Ebi al-Hasan Ebu Seid, poznat kao Mirdže vaiz. Živio je u prvoj polovini VI/XIII st.; Attār, Mosībatnāme, moqaddame, tashīh va ta'līqāt Mohammad Rezā Šafī'ī Kadkanī, Entešārāt-e Soxan, ċāp-e panğom, Tehrān, 2010, str. 584.
[2] Ašik – zaljubljen, zaljubljenik; suf. Onaj koji izgara u ljubavi prema Bogu.
Ma'šuk – voljeni, dragi ljubljeni; suf. Voljeni, Ljubljeni, Dragi (Bog); Apsolutna Istina koja je jedina dostojna istinske ljubavi. (Feriduddin Attar, Ilahinama, prijevod Mubina Moker, El-Kalem & Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2021, str. 249.
