Bog jest, ja nisam.
(Marguerite Porete)
Piše: Neven Bradić
Život Marguerite Porete (1250./1260. – 1310.) nije previše poznat. A ipak jednom objavljenom knjigom mistično učenje koje je javno podučavala kao begina, te svojom tragičnom smrću, ostavila je neizbrisiv pečat u povijesti kršćanske mistike na Zapadu.
Vjerojatno je živjela na način begina s istomišljenicama u vlastitoj kući ili stanu u Parizu, baveći se ručnim radom kojim se uzdržavala, kao i proučavanjem duhovne literature (koju je očito vrlo dobro poznavala), pisanjem, te poučavanjem i duhovnim vođenjem. U njenu je slučaju ovo posljednje dobilo, za ondašnje prilike, nezamislive oblike budući da je napisala (i izdala) knjigu koja je trebala poslužiti svakom(!) ozbiljnom tragaocu duhovnih istina kao pokazatelj puta do jedinstva s Bogom.
Knjiga nosi naslov Ogledalo jednostavnih, poništenih duša i objavljena je oko 1290. god. Marguerite ju je zamislila kao spis o mističnoj teologiji i kao priručnik za duhovni itinerarij. Ubrzo nakon izdavanja za nju se brzo pročulo,[1] tako da je zadobila mnogo pobornika, ali, ubrzo se pokazalo, i mnogo protivnika. Kako je bila svjesna u kakvu se avanturu upušta (poslije se ispostavilo da je „opasna po život“), prije objavljivanja knjigu je dala na čitanje trojici teologa. Niti jedan od njih nije imao većih zamjerki na sadržaj knjige, a važno je istaknuti da je jedan od njih – Godfrey iz Fontainesa – bio jedan od najznačajnijih teologa toga vremena i profesor na teologiji u Parizu. Ipak, protivnici su bili snažniji, osobito kad je na suprotnoj strani bio i jedan biskup – Guy od Colmieaua, biskup Cambraia. On je, uz Margueriteinu prisutnost, knjigu javno zapalio na glavnom trgu u Valenciennesu, proglasivši je heretičkom.
Ja sam Bog, kaže Ljubav, jer je Ljubav Bog, a Bog Ljubav.
Ja sam Bog po božanskoj prirodi, a ova duša je Bog u ljubavi.
(Marguerite Porete)
Za bolje razumijevanje njene skore osude važno je spomenuti i politička zbivanja u vrijeme vladavine Filipa IV. (1285. – 1314.), pobožnoga francuskog kralja koji je na najsnažniji mogući način povezao krunu i Crkvu. Briga za očuvanje njihova jedinstva temeljila se na održavanju jasnoga, ortodoksnog učenja koje je Crkva propisivala. Na svako se odstupanje gledalo kao na ugrožavanje samoga kraljevstva, ili Crkve. Kada se tome pridodaju i ekonomsko-politički interesi, dobiva se, sve do danas, ne sasvim razjašnjeno uništenje reda Templara, zavjetovanih vitezova zaštitnika Svete Zemlje, upravo u to vrijeme – između 1307. i 1312. U tome je glavnu ulogu odigrao William Pariški, kraljev ispovjednik i glavni inkvizitor Francuske. A istu je ulogu odigrao i u suđenju Marguerite Porete.
Suđenje je započelo početkom 1308. i trajalo je do 16. lipnja 1310. Njime je započelo i konačno razrješavanje s, od Crkve proglašenim, heretičkim pokretom Braće slobodnoga duha,[2] s kojim su begine i begardi nesretnim spletom okolnosti poistovjećeni. Prve dvije godine glavni je inkvizitor pokušavao razuvjeriti Marguerite i natjerati je da se pokaje (što pokazuje i određenu sklonost koju je prema njoj osjećao, osobito spram njene odlučnosti i uvjerenosti da je sve što je napisala bila direktna Božja objava njenoj duši). Nakon neuspjeha, početkom 1310. godine angažirao je prvo pet, a potom i dvadesetijednog(!) teologa da prosuđuje o sadržaju knjige. Presuda je bila stvar formalnosti. Ostajući u šutnji, uvjerena u istinitost svojih riječi, kojih se nije mogla odreći, prihvatila je presudu koju nije mogla izbjeći – vatru koja ju je progutala dan kasnije na jednom od pariških trgova.
Teolozi i ostali službenici Crkve,
Nećete moći razumjeti ovo [knjigu, op. a.]
bez obzira kakvih kvaliteta razuma imali
ako nećete nastaviti s istinskom poniznosti.
I neka vas Ljubav i Vjera zajedno
potaknu da se izdignete povrh Razuma.[3]
Knjiga govori o jednostavnoj duši koja u sjedinjenju s Bogom nema više svoju, već posjeduje, živi, samo Božju volju. U razjašnjenju toga stanja, kao i puta postizanja toga cilja duhovnoga putovanja, Marguerite koristi oblik strukturiranja djela na način karakterističan i popularan u njeno doba, tzv. dvorski stil – elegantnim, poetičnim stilom pisanja dijaloga u kojemu sudjeluju Razum, Ljubav, Vrlina i Duša – čime nam otkriva, među ostalim, i svoj visok stupanj obrazovanja. Iako u knjizi ne spominje ni jedan izvor iz ranijih teoloških i mističkih djela, ipak se mogu iščitati mnoge poveznice: na primjer sa sv. Augustinom, Grgurom Velikim, Pseudo-Dionizijem, Vilimom od Sv. Thierryja i osobito Rikardom od Sv. Viktora. Čuvena usporedba koju je ovaj posljednji popularizirao, o Rakeli, odnosno životu (ljudske) duše koja mora umrijeti, da bi Benjamin, odnosno kontemplacija, život božanskoga duha milosti, mogao biti rođen, može se naći i u Ogledalu.[4] A to je samo dio cjelovitije priče o napredovanju duše k poništenju i sjedinjenju.
To se napredovanje sastoji od tri ključna događaja, tri smrti: grijeha, prirode i duha (duše), a koji su dio ukupnoga itinerarija od sedam stupnjeva. Zanimljiva je usporedba tih dvaju načina objašnjenja: prvoga koji je zapravo varijanta tradicionalne trostruke podjele na čišćenje, rasvjetljenje i sjedinjenje, te sedmerostrukoga, koji je razradila na osnovi svojega mističnog iskustva.
Stoga, ako su sva bića usnula u tebi, ti možeš opažati što Bog u tebi radi … zahvatiti Boga u svim stvarima, jer Bog jest u svim stvarima… Ljubi bližnjega svoga kao sâma sebe. Voliš li jedno ljudsko biće više nego drugo, to je pogrešno. Voliš li svoga oca i majku i sebe više od drugoga ljudskoga bića, to je pogrešno. Voliš li vlastitu sreću više nego tuđu, i to je također pogrešno … Ljubi Boga jednako u svim stvarima. Bog je jednako blizu svim stvorenjima. A među svim tim stvorenjima Bog ne ljubi niti jedno više od drugoga. Bog je sve i jedan. Sve stvari postaju ništa drugo nego Bog.
(Meister Eckhart)
Nakon prve smrti duša ulazi u područje milosti i svojim trudom nastoji postići najviše što je u njenoj moći u skladu s općim pravilima duhovnoga života. Drugom smrću duša ulazi u cjelovito ostvareni život u skladu sa svim svojim potencijalima, dok trećom ulazi u božanski život, u kojemu je osobna volja i svaki drugi vid sebstva u potpunosti poništen. Takva jednostavna i poništena duša živi tada blaženi i božanski život na Zemlji za koji je, konačno, i stvorena.
Sve su stvari za nju [poništenu dušu, op. a.] jedno, bez ikakvoga zašto. Tako Duši ne ostaje ništa učiniti Bogu, jer On čini u njoj sve. Zašto? Jer On jest, a ona nije… Tako poništena ona je bez postojanja [sebstva, op. a.], u čistome ništa (engl. nothingness). I ima sve od Boga i jest što Bog jest preobrazbom u ljubavi.[5]
Konačno, život tako poništene i jednostavne duše vodi i savršenom djelovanju u svijetu, u vrlini, mudrosti i ljubavi koje dolaze od Boga samoga:
Takva duša nema malo, srednje ili više sudjelovanja u božanskoj ljubavi [već je ljubav sâma, op. a.] i ne može biti ražalošćena bilo kojim događajem… Nemoguće joj je djelovati u tom jednostavnom božanskom postojanju bez prvotnoga poticaja od samoga Krista… tako da nema nikakva poticaja da čini zlo.[6]
Voli i čini što želiš!
(Sv. Augustin)
Izvorno pisana na starofrancuskom, knjiga je vrlo brzo prevedena i na latinski, talijanski i staroengleski. Po riječima Bernarda McGinna, to je bio jedan od popularnijih mističkih tekstova pisanih na govornim jezicima u srednjemu vijeku. Do danas je sačuvano šest verzija u 13 rukopisa.[7] Prijevod dijela knjige koji ovdje donosimo iz prvoga je cjelovitog prijevoda na engleski jezik iz (tek!) 1993. godine.[8]
Marguerite Porete:
OGLEDALO PONIŠTENE DUŠE[9]
Teolozi i drugi službenici,
vi nećete imati um za to
bez obzira koliko sjajne bile vaše sposobnosti,
ukoliko ne postupite ponizno.
I neka vas Ljubav i Vjera, zajedno,
uzdignu iznad Razuma –
[jer] one su gospodarice doma.[10]
…
Poglavlje 6: Kako Duša, koju je Bog učinio ispunjenom ljubavlju, živeći u miru milosrđa, napušta vrline.[11]
Ljubav: Ova Duša takvom (snažnom) ljubavlju vrlinama može reći da je dugo i mnogo dana bila u njihovoj službi.
Duša: Priznajem vam to, Gospođo Ljubav, kaže ova Duša;[12] bilo je vrijeme kada sam im pripadala, ali sada je drugo vrijeme. Vaša me dobrota smjestila izvan njihove službe. I tako im sada mogu reći i zapjevati:
Vrline, zauvijek vas napuštam,
posjedovat ću srce najslobodnije i najradosnije;
Vaša je usluga previše stalna, dobro to znate.
Jednom sam vam dala svoje srce, ne zadržavajući ništa;
znate da sam vam se potpuno prepustila;
nekada sam vam bila ropkinja, ali sada sam od toga izbavljena.
Dobro znate da sam (vam) svoje srce u potpunosti dala.
I tako sam neko vrijeme živjela u velikoj nevolji,
patila sam u mnogim teškim mukama, pretrpjela mnogo boli.
Čudo je da sam nekako pobjegla živa.
Budući da je tako, više ne marim: rastala sam se od vas,
na čemu zahvaljujem Bogu na visini; dobar je za mene ovaj dan.
Odvojila sam se od vaše nadmoći koja me ljutila.
Nikad nisam bio slobodnija od kada sam od vas otišla.
Otišla sam od vaše nadmoći; u miru počivam.
Poglavlje 7: Kako je ova Duša plemenita[13] i kako se ne obazire ni na što.
Ljubav: Ova se Duša ne obazire ni na sram ni čast, ni siromaštvo ni bogatstvo, ni tjeskobu ni lakoću, ni ljubav ni mržnju, ni pakao ni raj.
Razum: Ah, pobogu, Ljubavi, što to znači, ovo što ste rekli?
Ljubav: Što to znači? Svakako to zna onaj, i nitko drugi, kojemu je Bog dao moć razumijevanja ‒ jer ga Sveto pismo ne podučava, niti ga ljudski um shvaća, niti stvoreno djelo zaslužuje da ga obuhvati ili shvati. Tako ovaj dar daje Svevišnji u koga se ovo stvorenje prinosi plodnošću razumijevanja, a da ništa ne ostaje u njezinu vlastitom umu. A ova Duša, koja je postala ništa, tako posjeduje sve i tako ne posjeduje ništa; ona želi sve i ne želi ništa; ona zna sve i ne zna ništa.[14]
Razum: A kako može biti, gospođo Ljubav, da ova Duša želi ono što kaže ova knjiga kad je prije rečeno da više nema volje?
Ljubav: Razume, to više nije njezina volja koja želi, već sada Božja volja želi u njoj; jer ova Duša ne boravi u ljubavi koja je navodi da želi ovo ili ono. Umjesto toga, ljubav koja prebiva ugrabila je njezinu volju i u njoj ostvaruje volju Ljubavi. Tako ljubav djeluje u njoj bez nje same, zbog čega u njoj ne može ostati nikakva tjeskoba.
Ova Duša, više ne zna govoriti o Bogu jer je pročišćena od svih svojih vanjskih želja i unutarnjih osjećaja, kao i od svake naklonosti duha; ono što ova Duša čini, ona čini prakticirajući dobru naviku[15] prema zapovijedima Svete crkve bez ikakve osobne želje jer je volja koja joj je davala želju, mrtva.
Poglavlje 8: Kako je Razum iznenađen što je Duša napustila vrline i kako ih Ljubav hvali.
Razum: Ah, Ljubavi, kakvo čudo! (kaže Razum koji može razumjeti samo očito i koji izbjegava suptilnosti). Ova Duša više nema osjećaj (darovane) milosti, niti ima želje duha budući da je napustila vrline koje nude način dobroga življenja svakoj dobroj duši. Bez tih vrlina nitko se ne može spasiti niti doći do savršenstva života, a tko ih posjeduje, ne može biti prevaren. Ipak, ova Duša ih je napustila. Nije li ona izgubila pamet?
Ljubav: Bez sumnje nikako, jer takve duše posjeduju vrline bolje od bilo kojega drugog stvorenja, ali ih više ne prakticiraju. Te duše više ne pripadaju vrlinama kao nekada ‒ dovoljno su dugo bile sluškinje tako da od sada mogu biti slobodne.[16]
Razum: Ah, Ljubavi, kad su to bile sluškinje?
Ljubav: Kad su živjele u ljubavi i poslušnosti prema vama, gospodine Razume, kao i prema ostalim vrlinama. I nakon što su tamo živjele,[17] postale su slobodne.
Razum: A kada se takve duše oslobađaju?
Ljubav: Kad ljubav prebiva u njima, a vrline im služe bez ikakva proturječja i bez ikakva napora od strane takvih duša.
Ljubav: Bez sumnje, Razume, takve duše koje su postale toliko slobodne već su dugo znale što vlast zna raditi. A ako bi ih netko pitao o najvećim mukama koje bi stvorenje moglo pretrpjeti, rekle bi da bi to bilo živjeti u ljubavi i još uvijek biti u pokornosti vrlinama. Jer vrlinama je potrebno dati sve što traže, bez obzira na cijenu koju će platiti Priroda.[18] Dakle, vrline traže čast i imetak, srce i tijelo i život. To znači da takve duše napuštaju sve stvari dajući vrlinama sve i ne zadržavajući ništa što bi utješilo Prirodu, da bi im vrline odgovorile da će pravedne duše biti spašene u velikoj boli. I tako ova iscrpljena Duša, koja još uvijek služi vrlinama, kaže da bi pristala na nasrtaj straha, čak i na paklene muke do sudnjega dana, samo ako bi nakon toga od toga bila sigurno spašena.
Istina je to o vrsti vlasti u kojoj je Duša živjela i nad kojom vrline posjeduju moć. Ali duše o kojima govorimo usavršile su vrline jer za njih više ništa ne čine. Upravo suprotno ‒ vrline čine sve što takve Duše žele, bez nadmoći i bez proturječja, jer su takve duše njihove gospodarice.
Poglavlje 9: Kako takve duše više ne posjeduju volju.
Ljubav: Tko bi upitao takve slobodne duše, sigurne i u sebi mirne, bi li željele biti u čistilištu, odgovorile bi: Ne. Ili, bi li željele biti sigurne u svoje spasenje u ovom životu, rekle bi: Ne; ili ako i željele biti u raju, rekle bi: Ne. A i čime bi to željele? One više ne posjeduju nikakvu volju, a ako bi išta poželjele, odvojile bi se od ljubavi. Jer Onaj koji posjeduje njihovu volju zna što je njihovo dobro, a to je njihova dostatnost bez da one to znaju i bez da su u to sigurne. Takve duše, međutim, žive po razumijevanju, ljubavi i hvali. To je njihova uobičajena praksa bez da se same pomaknu jer u njima prebivaju čisti razumijevanje, ljubav i hvala. Takve duše ne znaju kako sebe procijeniti dobrima ili zlima, ne posjeduju više razumijevanje sebe, niti znaju suditi jesu li preobraćene ili izopačene.
Ljubav: Uzmimo za primjer jednu takvu dušu. Ona niti želi niti prezire siromaštvo ni nevolje, ni misu ni propovijed, ni post ni molitvu,[19] i daje Prirodi sve što je potrebno, bez grižnje savjesti. Ali takva je Priroda toliko dobro sređena kroz preobrazbu u jedinstvu ljubavi s kojom je spojena volja ove duše, da Priroda ne traži ništa što je zabranjeno. Takva duša nema brige ni za što što joj nedostaje, osim ako je to u času njene potrebe ‒ nitko ne može izgubiti ovu tjeskobu sve dok nije (na taj način) nevin.
Razum: Pobogu! Što govorite?
Ljubav: Odgovorit ću vam ovako, Razume. Kao što sam vam već rekla, i opet vam kažem: da nitko od majstora prirodnih osjetila, niti bilo koji od majstora Pisma, niti oni koji ostaju u božanskoj ljubavi[20] poslušni prema vrlinama, to ne opaža, niti će opaziti ono što je tomu namijenjeno. Ali budite sigurni, Razume, da to nitko neće opaziti osim onih koje takva ljubav doziva. Sve dok netko (iako slučajno) ne pronađe takve duše – taj će govorit istinu o tome. I nemojte misliti da ih itko može razumjeti osim onih koje dozivaju (punina) ljubavi i milosrđa.
Ipak, taj se dar daje u svakom trenutku i onaj tko ga posjeduje čuva ga jer je to najsavršeniji dar koji Bog daje stvorenju. Ova Duša je učenica božanstva[21]: ona sjedi u dolini poniznosti i ravnici istine, a odmara se na planini ljubavi.
10. poglavlje: Kako Ljubav imenuje Dušu s dvanaest imena na zahtjev Razuma, za one koji nisu kontemplativci.[22]
Razum: Ah, Ljubavi, nazovite ovu Dušu pravim imenom, dajte onima koji nisu kontemplativci neko razumijevanje.
Ljubav: Duša će se nazvati s dvanaest imena:
Vrlo čudesna.
Neshvaćena.
Najnevinija od jeruzalemskih kćeri.
Ona na kojoj je utemeljena sveta Crkva.
Osvijetljena razumijevanjem.
Urešena ljubavlju.
Živi od hvale.
Poništena u svemu kroz poniznost.
U miru u božanskom biću kroz božansku volju.
Ona koja ne želi ništa osim božanske volje.
Ispunjena i zadovoljna, bez ostatka, božanskom dobrotom
kroz djelo Trojstva.
Posljednje joj ime: Zaborav, Zaboravljena.
Ovih joj dvanaest imena daje Ljubav.
Razum: Ah, Ljubavi, nazvali ste ovu Dušu mnogim imenima, od kojih neka nekontemplativci mogu razumjeti samo ako slušaju vrlo plemenita imena kojima ste ju nazvali.
Poglavlje 11: Kako, na zahtjev Razuma, Ljubav daje razumijevanje ove Duše kontemplativcima u devet točaka koje su prije spomenute.
Razum: Sada, Ljubavi, molim vas za kontemplativce, koji uvijek žele povećati božansko razumijevanje i koji jesu i ostaju u želji za ljubavlju, da ljubazno objasnite devet točaka o kojima ste već govorili, ovih devet točaka koje ova Duša posjeduje, koje ljubav doziva, u kojima milosrđe prebiva i počiva kroz poništeni život, kojima se Duša oslobađa kroz čistu ljubav.
Ljubav: Razume, vi ih imenujte.
Razum: Prva točka koju ste naveli jest da se ne može pronaći takva Duša.
Ljubav: To je istina. To znači da ova Duša u sebi zna samo jedno: da je korijen svega zla i obilje svih grijeha bez broja, bez težine i bez mjere. I da je grijeh ništa.[23] Ova je Duša potpuno izmučena tim svojim užasnim manama i potpuno utopljena u njih koje su manje od ničega; po umu, ona je manja od ničega sve dok se drži sebe. Tako se može zaključiti da ona ne može pronaći samu sebe jer je toliko poništena poniznošću. Takva je poniznost istinska poniznost koja se usavršava u poništenoj duši i ni jednoj drugoj.
Ljubav: Druga je točka da se ova Duša spašava vjerom bez djela.
Razum: Zaboga! Što to može značiti?
Ljubav: To znači da takva poništena Duša posjeduje toliko veliko razumijevanje u sebi po vrlini vjere, da je toliko zaokupljena okrjepom koju joj ona daje od Očeve moći, mudrosti Sina i dobrote Duha Svetoga, da se niti jedna stvorena stvar ne može zadržati u njezinu sjećanju (dulje od trenutka) zbog ovog drugog [kontemplativnog, op. ur.] zanimanja koje zanima um ove poništene Duše. Ona više ništa ne zna raditi što ju upravo čini bezuvjetno opravdanom i oslobođenom; bez djela, u čistoj vjeri da je Bog dobar i neshvatljiv. Spašena je po vjeri bez djela jer vjera nadmašuje svako djelo, kako svjedoči i sama ljubav.
Ljubav: Treća je točka da je sama u ljubavi.
Razum: Zaboga, gospođo Ljubav, što to znači?
Ljubav: To znači da ova Duša nema utjehe, ni naklonosti, ni nade u stvorenju koje je Bog stvorio, ni na nebu ni na zemlji, već je ima samo u Božjoj dobroti. Takva Duša niti moli niti traži bilo što od bilo kojega stvorenja. Ona je kao samotni feniks jer je u ljubavi sama; ljubavi koja jedina nalazi puno zadovoljstvo u njoj.
Ljubav: Četvrta je točka da ova Duša ne čini ništa za Boga.
Razum: Ah, zaboga, što to znači?
Ljubav: To znači da Bog nema nikakve veze s njezinim radom dok ona radi samo ono što je Božje djelo. Nimalo ne mari za sebe. Stalo joj je do Boga koji je voli više nego što bi Duša mogla voljeti samu sebe. Duša ima toliko veliku vjeru u Boga da se ne boji biti siromašna sve dok je njezin Ljubljeni bogat. Jer vjera je uči da koliko se ufa u Boga toliko će ga i pronaći, a nada se po vjeri da je On potpuno bogat, zbog čega ne može biti siromašna.
Ljubav: Peta je točka da ova Duša ne propušta učiniti ništa za Boga što bi mogla učiniti.
Razum: Ah, zaboga, što to znači?
Ljubav: To znači da ona ne može učiniti ništa, niti može željeti neku drugu stvar, ako to nije volja Božja; tako ona ne propušta ništa učiniti za Boga. Ona ne dopušta niti da joj nešto uđe u misao što bi moglo biti u suprotnosti s Bogom te iz toga razloga niti ne propušta učiniti ništa za Boga.
Ljubav: Šesta je točka da ju se ne može ničemu naučiti.
Razum: Ah, zaboga, što to znači?
Ljubav: To znači da je ta Duša tako dobro utemeljena[24] da ako je posjedovala svako razumijevanje svih bića koja su ikada bila i koja jesu i koja tek trebaju biti, to bi joj se činilo kao ništa u usporedbi s onim što voli (sada), a što nikada nije bilo shvaćeno, niti je sada, niti će ikada biti. Ona više voli ono što je u Bogu, a što nikada nije dano, niti je sada, niti će ikada biti, nego što [voli] ono što posjeduje i što će posjedovati sama.
Duša: Pa ipak, to je ništa, u usporedbi s onim što je u On u Sebi … ali o tome se ionako ne može govoriti.
Ljubav: Sedma je točka da joj se ne može ništa oduzeti.
Razum: Ah, pobogu, Ljubavi, reci što ovo znači.
Ljubav: Što bi joj se to moglo oduzeti? Svakako – ništa. Jer tko god bi ovoj Duši oduzeo čast, bogatstvo i prijatelje, srce i tijelo i sam život, još uvijek joj ništa ne bi uzeo ako bi Bog ostao s njom. Stoga, bez obzira koliko se jako trudili, oduzeti joj se ne može ništa.
Ljubav: Osma je točka da joj se ne može ništa dati.
Razum: Ljubavi, zaboga, što to znači, da joj se ne može ništa dati?
Ljubav: Što bi joj to netko mogao dati? Kad bi joj netko dao sve ono što je ikad dano i što će ikad biti dano, to ne bi bilo ništa u usporedbi s onim što ona voli i što će voljeti, a to je Bog sam, [koji] voli u meni i voljet će [u meni zauvijek].
Ljubav: Zbog slušatelja bih rekla da Bog bolje voli veći dio ove Duše u Sebi nego manji dio koji je ona sama.
A ona odgovori: Nema manjeg dijela; nema ničega osim Svega. Svojim iskustvom svjedočim da je to pravo i istinito.
Ljubav: I ja kažem da ako bi ova Duša posjedovala sve razumijevanje i ljubav i pohvale koje su ikad dane i koje će ikada dati božansko Trojstvo, to ne bi bilo ništa u usporedbi s onim što ona voli i voljet će. Tu ljubav nikada neće dosegnuti razumijevanjem.
Duša joj odgovori: Točno. [Neće dosegnuti] ni najmanje bez (naj)više moje ljubavi jer Bog je nitko drugi doli Onaj kojega razum ne može dokučiti, o kojemu ne znamo reći ni riječi – samo da On jest naš Bog. [Čak] niti svi oni koji su u raju ne znaju dosegnuti niti jednu točku istinskoga razumijevanja (Boga). U tome se nalazi konačno umrtvljenje ljubavi moga duha. To je potpuna slava ljubavi moje duše, i bit će zauvijek, kao i svih onih koji će je ikada dosegnuti.
Ako Bog bude tako htio, želim ostvariti svrhu ove knjige kojoj je ljubav gospodarica, koja mi kaže da dovršavam sve svoje pothvate u njoj. Jer koliko god tražim od ljubavi nešto za sebe (iako to tražila zbog ljubavi), ostat ću sama sa sobom u životu duha, ali u sjeni sunca gdje se ne mogu vidjeti suptilne slike koje je naslikala snaga božanske ljubavi.
I što da tome još dodam?, pita Duša [i nastavi]. Svakako i to da je sve ovo (i dalje) ništa jer to (u svoj svojoj punini) On može dati jedino samome Sebi; tako je potrebno da bi On mogao zadržati svoju božansku pravednost. I onda kažem, i istina je, da mi se ne može dati ništa što bi moglo biti (jer jest i postoji samo u Bogu). A ova jadikovka, zbog koje me čujete kako se žalim, dragi Razume, kaže Duša: moje je Sve i moje je Dobro, shvatite to. Ah, kako je to slatka svrha. U ime Božje, shvatite cjelinu, jer raj nije ništa drugo doli takvo razumijevanje.
Ljubav: Deveta točka, Razume, jest da ova Duša ne posjeduje volju.
Razum: Ah, za ime Božje Ljubavi, što to govorite? Kažete da ova Duša nema volju?
Ljubav: Ah, bez sumnje je tako. Jer sve na što ova Duša želi pristati jest ono što Bog želi da ona želi; ona to želi kako bi ostvarila Božju volju i samo nju. No ona to ne može sama, već je volja Božja ta koja to u njoj želi. Zbog toga se čini da ova Duša nema svoje volje već samo Božje koja čini njezinu volju ispunjenu svime što bi trebala željeti.
…
Poglavlje 61: Ovdje Ljubav govori o sedam razina Duše.
Ljubav: Rekla sam da postoji sedam razina, svaka s višim umom od prethodnog i bez međusobne usporedbe. Kao što bismo mogli usporediti kap vode s oceanom, tako bismo mogli govoriti o razlici između prve razine milosti i druge, i tako dalje s ostalima: nema usporedbe.[25]
Unatoč tome, od prve četiri razine niti jedna nije toliko visoko da Duša još uvijek ne živi u nekoj vrsti ropstva.[26] Ali peta razina je u slobodi milosrđa jer je slobodna od svih stvari. Šesta je razina veličanstvena zbog otvaranja slatkoga pokreta slave, koji daje nježni Dalekoblizi,[27] i koji nije ništa drugo nego naznaka koju Bog želi da Duša ima o svojoj vječnoj slavi. Tako, svojom dobrotom, On za nju daje viziju sedme razine na šestoj. Vizija se rađa iz sedme razine i daje se duši šeste. Vizija se daje tako brzo da ona nema nikakvu predodžbu o daru koji je dan.
Duša: Kakvo je to čudo? Kad bih sama opazila kada se daje takav dar, postala bih i sama ono što je dano božanskom dobrotom. Dar će mi biti darovan vječno kad moje tijelo napusti moju dušu.
Supružnik Duše:[28] To nije nešto što ona može sama ostvariti. Poslao sam ti zaručničke darove po mojem Dalekoblizom. Ali nitko ne postavlja pitanje tko je taj Dalekoblizi, niti što su djela koja On radi, niti ono djelo kad je pokazao slavu Duše, jer o tome se ne može ništa reći,[29] osim ovoga: Dalekoblizi je samo Trojstvo i koji pokazuje svoju viziju koju nazivamo „pokret“; ne zato što se Duša kreće u Trojstvu, već zato što samo Trojstvo upravlja vizijom svoje slave u Duši. O tome nitko ne zna i ne može govoriti, osim božanstva samoga. U tom stanju Duša, kojoj se Dalekoblizi tako velikodušno daje, ima toliko duboko razumijevanje Boga i sebe i svih stvari[30] da ona čak vidi Boga po božanskom razumijevanju. I, istovremeno, svjetlo ovoga razumijevanja uzima od nje svako razumijevanje sebe i Boga i svih stvari.
Duša: To je istina, nema ništa drugo. Pa ako Bog želi da posjedujem ovo veliko razumijevanje, On uzima svako moje razumijevanje jer u protivnom ne bih mogla posjedovati ništa od toga.
Ljubav: To je istina, Gospođo Dušo, što kažeš. Nema sigurnije stvari za razumjeti, nema dragocjenijega posjeda od ovoga djela.
…
Poglavlje 118: Ovdje Ljubav govori o sedam razina Duše, koje se još nazivaju i stanjima.[31]
…
Peta razina: Na petoj razini Duša zna da je Bog Onaj koji jest, od kojega sve dolazi, a ona da nije, ako nije od Njega, od kojega sve stvari jesu. Ta dva stava daruju joj čudesno iznenađenje te ona uviđa da je On posvemašnja dobrota, koja je stavila slobodnu volju u nju koja nije, osim u posvemašnjoj samoispražnjenosti.
I upravo s pomoću slobodne volje tako ugrađene u nju, kao Božji dar, božanska dobrota izlijeva iz svojih grudi jedan silovit prodor[32] božanskoga svjetla. Takav prodor pokazuje volji Duše ispravnost onoga što jest i razumijevanje onoga što nije kako bi ju pokrenula s mjesta gdje je sada, a gdje ne bi trebala biti. Taj je prodor poništava ondje gdje nije, i pokazuje odakle dolazi i gdje bi trebala biti.
Duša po tom svjetlu uviđa da volja mora željeti samo božansku volju bez ijedne druge volje i da je to svrha zbog koje joj je ta volja darovana. Tako se Duša odmiče od svoje volje i poništava se, te se /volja/ daruje i predaje Bogu bez zadržavanja bilo čega svojega. Time ona ispunjava taj savršeni zahtjev i dovršava savršenstvo koje je u njoj. Preobražena u narav Ljubavi pruža joj se radost posvemašnjega mira. Tako više nije zaokupljena borbom naravi jer je njezina ogoljena volja stavljena na mjesto odakle je uzeta i gdje po pravu treba biti.
Time je Duša poništena, a ima taj uvid posredstvom obilja božanskoga razumijevanja koje joj pomaže staviti je u tu ništavnost (engl. nothingness), koja je (kao) bezdan bez dna.[33] Ona to vidi po dubini razumijevanja svoje vlastite praznine koja je tako duboka i tako golema da ondje ne nalazi ni početka ni sredine ni kraja. Tu ona sebe nalazi, bez nalaženja i bez dna, dok onaj tko to ne može postići – sebe ne nalazi. I što više netko vidi sebe u takvom razumijevanju, to više kroz istinu razumije da ne može razumjeti ništavnost, čak ni najmanji njezin dio, po kojemu je ova Duša u tom bezdanu i u ponoru takva odmorišta. Ta Duša vidi sebe takvom bez viđenja. A tko joj omogućava da vidi sebe? Dubina poniznosti koja nju, koja vlada bez ponosa, postavlja na prijestolje gdje ponos ne može (na silu) ući jer Duša sebe vidi tako da se ne vidi. I to ne-viđenje čini da se vidi savršeno.
Sada se Duša odmara u dubinama bez dna, najdubljim dubinama. Te dubine daju Duši posve jasno vidjeti istinito Sunce najuzvišenije Dobrote jer nema ničega što bi joj ometalo pogled. Božanska je dobrota privlači, preobražava je, i s Njom je sjedinjuje te joj donosi milosrđe, oblikovano pravdom, i mir. Sada je ona Sve, a istodobno je Ništa, jer njezin je Ljubavnik čini – Jednom.
Duša je tako pala iz ljubavi dublje, u Ništa, budući da bez njega ona ne može biti Sve. Pad je tako dubok da se Duša ne može sama podići iz takva bezdana. Ali ona također ni ne smije to učiniti, nego umjesto toga treba zauvijek ostati ondje gdje u potpunosti gubi svaki ponos[34] i mladost jer joj je duh ostario. To je ostavlja u stanju u kojem više nema zadovoljstva i ljupkosti, jer je nestala njezina volja koja ju je kroz osjećaj ljubavi u najvišim visinama kontemplacije iz četvrte razine činila ponosnom i neprobojnom. Međutim, peto stanje postavilo ju je ispravno – pokazalo je Duši nju samu. Sada se ona vidi te razumije Božansku dobrotu, što joj otvara oči da može i sebe (ponovno) vidjeti na ispravan i cjelovit način; sada bez ikakvih čina. Tako je ona u posvemašnjem počinku, dobivši u posjed slobodno biće povrh plemenitosti sviju stvari.
Šesta razina: Na šestoj razini Duša ne vidi više samu sebe zbog tolika ponora poniznosti koju ima u sebi. Ona ni Boga ne vidi zbog najviše dobrote koju On donosi. Ali Bog gleda Sebe u njoj po svojoj božanskoj veličanstvenosti; On, koji rasvjetljuje Dušu samim Sobom tako da ona vidi samo da nema ničega osim samoga Boga, koji jest i od kojega sve stvari jesu. Ona, po samoj sebi, više ne vidi, jer tko god gleda Onoga koji jest, ne vidi doli Boga samoga – Njega, koji gleda Samoga Sebe u njoj.
I tako se Duša nalazi na šestoj razini, oslobođena i rasvijetljena i čista od svih stvari – ali ne i proslavljena. Jer proslava[35] pripada sedmoj razini koju ćemo imati u slavi, i o kojoj nitko ne zna kako govoriti. Ali ta Duša, čista i prosvijetljena, tako ne vidi ni Boga ni sebe; međutim, Bog Sebe vidi u njoj, za nju i bez nje, pokazujući joj da nema ničega osim Njega. I stoga ta Duša ne razumije ništa osim Njega, ne voli ništa osim Njega, i ne slavi ništa osim Njega, jer ništa i ne postoji osim Njega. Jer što god postoji, postoji po Njegovoj dobroti. Stoga je On ono što je Dobrota, a Dobrota je što i Bog. I tako Dobrota sebe vidi po Njegovoj dobroti kroz božansko svjetlo po kojemu je Duša rasvijetljena. I ništa nije (ne postoji) osim Njega koji jest, koji Sebe vidi u takvu biću po svom božanskom veličanstvu kroz preobrazbu ljubavi po izlivenoj dobroti položenoj u nju. Također, On se vidi po Sebi u takvu stvorenju bez prisvajanja bilo čega od toga stvorenja. Sve je zapravo Njegovo vlastito Sebstvo. To je šesta postaja koju smo obećali izreći slušateljima po proslavi Ljubavi. Sama je Ljubav po svojoj visokoj plemenitosti platila dug.
Sedma razina: Sedmu razinu ljubav zadržava u sebi kako bi nam je darovala u vječnoj slavi, što nećemo razumjeti sve dok naša duša ne napusti tijelo.
Sve su stvari za nju jedno, bez pitanja zašto, a ona je ništa u Jednome ove vrste. Tako Duša nema ništa više činiti za Boga nego što Bog čini za nju. Zašto? Jer On jest, a ona nije. Ne zadržava ništa više od sebe u ništa(vilu), jer je On dovoljan po Sebi, to jest zato što On jest, a ona to nije. Tako joj se oduzimaju sve stvari jer je bez postojanja, tamo gdje je bila prije nego što je bila. Tako ona od Boga ima ono što On ima, a ona je ono što je Bog kroz transformaciju ljubavi, u onoj točki u kojoj je bila prije nego što je potekla iz Božje dobrote.
(Marguerite Porete)
Prevela: Martina Raguž
Tekst je preuzet iz 4. broja časopisa zaJedno, 2016., str. 30‒32. Svi citati preuzeti iz: Marguerite Porete, The Mirror of Simple Souls (Ogledalo jednostavnih duša), Paulist Press, 1993., str. 79.
[1] Još za njena života knjiga se raširila, što svjedoče tri sačuvana rukopisa na starofrancuskom (original nije sačuvan), dok se s priličnom sigurnošću može reći da je u 15. st. postojalo barem 36(!) verzija (u mnogo kopija) samo na talijanskom jeziku. Marguerite Porete, nav. dj., str. 26. (Uvodni tekst urednice Ellen Babinsky).
[2] Braća slobodnog duha bio je pokret laika koji se raširio zemljama sjeverne Europe tijekom 13. stoljeća. Osnovne su im ideje bile: 1) Bog je istovremeno i imanentan i transcendentan u svim živim bićima (Bog je u svemu i sve je u Bogu); 2) milenarizam s podjelom na tri doba, ideje razvijene od Jaochima iz Fiore; 3) mogućnost potpunoga sjedinjenja s Bogom još u ovom životu, putem direktnog iskustva Boga i Duha Svetoga, koji se u čovjekovoj duši razvija. Pokret je osuđen za krivovjerje na crkvenom saboru u Vienneu 1312. god.
[3] Ovim riječima knjiga započinje. Porete, nav. dj., 1993., str. 79.
[4] Isto, str. 163.
[5] Isto, str. 218. Upečatljive riječi autentičnog mistika koje su joj donijele mnogo nevolja. S druge strane u ovim je riječima i izričajima moguće zapaziti direktan utjecaj na Meistera Eckharta i njegove čuvene izraze kao što su: „sve su stvari za dušu Jedno“, „bez ikakvoga zašto“, „poništena duša bez postojanja u sebi“, „u čistome ništa“ itd.
[6] Isto. Jedna od najkontroverznijih tema iz njezina života, i kršćanske mistike općenito, budući da je to bilo tako blizu nominalizmu koji se smatrao herezom, tj. u kojem duša sjedinjena s Bogom više ne može griješiti. Naravno, kao i sve vrhunske priče, i ova ima dvije strane: na jednoj su one istinske ostvarene duše koje su samo na taj način mogle izreći svoje iskustvo, spoznaju (kao sv. Augustin u svojoj poznatoj rečenici: „Voli i čini što želiš!“), i oni na drugoj strani koji su to iskorištavali da se prikažu u boljem svjetlu nego što jesu (budući da im nutrina nije bila u potpunosti očišćena od vladavine ega, često na vrlo suptilnim, ne lako uočljivim, razinama). To je i bio razlog zašto su njena djela na kraju osuđena kao heretička jer su progonitelji u njima vidjeli, tada vrlo popularnu, herezu „Braće čistoga duha“.
[7] Bernard McGinn, Flowering of Mysticism: Men and Women in the New Mysticism (1200-1350), Crosssroad Publ., New York, SAD, 1998., str. 246.
[8] Prvi prijevod na moderni francuski jezik napravljen je tek 1965.(!) godine.
[9] Marguerite Porete, The Mirror of Simple Souls, (prijevod: Ellen Babinsky), Paulist Press, 1993.
Ovdje će biti prikazani prijevodi ovih dijelova knjige: 1) od 84. do 92. str. i 2) od 191. do 194. str. (op. ur.)
[10] Ljubav, Vjera, Razum i Duša pisani su velikim početnim slovom kao personificirane riječi. (op. ur.)
[11] Jedna od glavnih točaka optužbe, točka šest, usmjerena na autonominalizam, jednu od osnovnih karakteristika mesalijanizma. (op. ur.)
[12] Najveći dio osuvremenjivanja teksta, sa starofrancuskoga na suvremeni engleski, napravila je već prevoditeljica Ellen Babinsky, tako da McGinn (kao urednik) nije imao potrebu za dodatnim intervencijama. Mi smo, ipak, prilikom prijevoda na hrvatski u tekst unijeli još neke manje izmjene, radi lakšega čitanja. Na primjer mnogobrojna ponavljanja kao što su početci svakoga odlomka, koji započinju s ponavljanjem „kaže ova Duša“ (ili „kaže Razum“, „kaže Ljubav“), stoga smo ispustili. (op. ur.)
[13] Poznati Eckhartov motiv. (op. ur.)
[14] Karakteristična igra paradoksima vrlo prisutna i kod Eckharta. (kurziv urednika; op. ur.)
[15] Tj. naviku prema dobru. (op. ur.)
[16] Navod na osnovi kojega je autorica osuđena za krivovjerje karakteristično za Braću slobodnoga duha. (op. ur.)
[17] U smislu „tako živjele“. (op. ur.)
[18] Tj. priroda duše. (op. ur.)
[19] Izvor za osudu po drugoj točki osude (kurziv urednikov). (op. ur.)
[20] Franc. Fine Amour. (op. ur.)
[21] Franc. Divinité (njem. Gottheit), termin koja je uvela Machtild od Magdeburga, nekoliko desetljeća ranije, a proširio Meister Eckhart u sljedeća dva desetljeća, a koji označava temelj svakom stvorenju, pa tako i Bogu.
[22] Jedan od najranijeg, a danas uobičajenog, navođenja naziva za praktikante kontemplacije.
[23] Izvor za prvu točku osude (kurziv urednika). (op. ur.)
[24] Asocijacija na Eckhartov Grund, temelj duše. (op. ur.)
[25] Pomalo je nejasna eksplicitnost ove izjave osim u kontekstu mističnoga gledanja na jedinstvo i iz jedinstva u kojoj je sve, pa i sve razine – jedna te ista voda. (op. ur.)
[26] Ovo se može usporediti, na primjer, s prvim trima razinama unutarnjega dvorca kod Terezije Avilske koje također pripadaju pripremnim razinama u mističnome životu, kako ih ona opisuje u svom čuvenom opisu duhovna napredovanja u Zamku duše. (op. ur.)
[27] Engl. FarNear, sinonim za Boga. (op. ur.)
[28] Krist. (op. ur.)
[29] A onaj tko bi trebao pitati to već zna. (op. ur.)
[30] Česta izreka koju je koristio i Eckhart. (op. ur.)
[31] Ovaj duhovni itinerarij jedan je od najveličanstvenijih u povijesti kršćanskoga Zapada. Budući da je u cijelosti prikazan i pojašnjen u 4. broju časopisa, ovdje u prijevodu donosimo samo opise pete i šeste razine (ekvivalenti kauzalne i nedualne). Zbog eksplicitnosti objašnjenja stanja svijesti u tim vrhunaravnim postignućima, koja ulaze u red jedinstvenih prikaza takve vrste, nije neobično da su žestoko cenzurirane od inkvizitorskoga istražitelja. (op. ur.)
[32] Moguća inspiracija Meisteru Eckhartu za njegov pojam durchbrechen. (op. ur.)
[33] Oksimoron bezdan bez dna obilato su nakon nje koristili veliki mistici Porajnja, i Eckhart i Tauler i Ruusbroec. (op. ur.)
[34] Odnosno poticaj (volje) iz vlastitoga „ja“, pa bi se ovo mjesto moglo prevesti i sa „samosvijest“ (op. ur.).
[35] To je drugi način korištenja pojma jubilatio (u odnosu na onaj koji, na primjer, koristi Tauler) u smislu posljednjega stupnja na duhovnom putovanju (op. ur.).
