Glasovita njemačka islamologinja Annemarie Schimmel (1922-2003) u svom djelu Rumijev svijet nudi nekoliko sugestivnih slika o Isau / Isusu u okrilju duhovnog univerzuma mistika, sufije, Mevlane Dželaluddina Rumija (XIII st.). U tom se smislu Schimmel snažno referiše na najpoznatija Rumijeva djela (Fīhi mā fīhi, Dīwān i Mesneviju). Istine radi, valja naglasiti da se i sam Rumi duboko ukorjenjuje u konstitutivnu, ali i interpretativnu tradiciju islama – osobito onu sufijsku. Stoga, ovdje nije riječ o Rumijevom Isusu stricto sensu. Naprotiv, riječ je o Isusu kakvim su ga vidjeli – i slutili – hijeratici zagledani u, i kroz, očišta islamske duhovnosti – sufizma.
Na koncu, koristimo priliku da se zahvalimo prevoditelju Harisu Dučiću za ustupljeni prijevod, preuzet iz netom objavljene knjige Annemarie Schimmel, Rumijev svijet: život i djelo velikog sufijskog pjesnika (Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2026). Na tragu navedenog zahvaljujemo direktoru i osnivaču Fondacije, dr. Amaru Imamoviću, čijim se predanim zalaganjem i dugogodišnjim trudom ovakva i srodna djela gnjezde i u ruhu bosanskog jezika.
Nasuprot Musau strogom zakonodavcu stoji Isa, poslanik pun ljubavi, voljen od najranijih vremena od strane sufija koji su u njemu našli uzor skromnosti, milosrđa i božanske ljubavi. Mevlana suprotstavlja njega i njegovog rođaka, asketu Ivana Krstitelja, koji uvijek izgleda preplašeno i turobno. Ivan je – tako kaže Mevlana u Fihi ma fihi – prekorio Isaa zbog njegovog stalnog osmijeha pitajući ga je li nekada razmišljao o Božijem gnjevu, dok ga je Isa, opet s osmijehom, zauzvrat upitao nije li nekada razmišljao o Božijoj dobroti. Tada je svetac koji je čuo razgovor htio od Boga doznati koga od njih dvoje više voli, a Gospodar mu je odgovorio:
Onoga koji o Meni ima bolje mišljenje!
Isa, hvaljen u Kur'anu kao onaj koji je stvoren Božijim dahom, koji je dobio dar govora u kolijevci kako bi potvrdio čistoću svoje majke i koji je mogao dati život glinenim pticama svojim dahom, baš kao što je tim istim dahom mogao liječiti bolesne – taj Isa je divan simbol Voljenog čiji dah i, još više, čiji poljubac može oživjeti mrtvog ili polumrtvog zaljubljenika, a čija se blagost i dobrota otkriva posvuda. Isa je čisti duh i u ovom kontekstu obično ga se suprotstavlja njegovom magarcu. Doduše, jahao je magarca iz skromnosti, ali sam magarac, tipični predstavnik svijeta materije i putenosti, zapravo nema nikakve veze s Isaom. Brojne priče povezane i u Diwanu i u Mesneviji u kojima je magarac “izgubljen” mogu se protumačiti kao da ukazuju na gubitak materijalnog tijela ili na odricanje, bilo dobrovoljno ili ne, od svijeta materije.
Ode magarac, ode magarac, ode on!
Tako pjevaju sufije, plešući i plješćući rukama, nakon što su prodali putničkog magarca kako bi dobili nešto novca za veselu muzičku zabavu. Iako Mevlana prenosi priču s drugom svrhom (tj. da pokaže besmislenost oponašanja drugih ljudi), ipak možemo zaključiti da je gubitak životinje svakako blagoslov za njezine vlasnike koji se sada mogu prepustiti čistoj duhovnoj radosti.
Što se tiče Isaa, on je otišao na nebo, dok je njegov magarac ostao na zemlji. Nije bio razapet, kaže Kur'an[1], već je uzdignut da bivstvuje na četvrtom nebu. Prema sufijskoj tradiciji, ovo mu je mjesto dodijeljeno jer je sa sobom nosio iglu – inače bi njegov stupanj bio još viši. Ali, za nekoga potpuno produhovljenog, kakav je bio Isa, i mala igla je teret težak kao i blago škrtog Karuna[2] kojega je progutala zemlja.
Mevlana, koji u Diwanu često aludira na Isaov dah koji daruje život, u Fihi ma fihi nudi dirljivu priču o Mesihovom (Kristovom) beskućništvu, gdje mu nije dopušteno čak ni ostati u šakalovoj jazbini, već je morao lutati bez zaklona kroz šume i pustinje, gurnut u beskućništvo od Voljenog koji ga je svojom ljubavlju lovio. Tako je bio blagoslovljen više nego da je našao utočište, jer je to stalna potraga za Voljenim, nemirno lutanje bez ikakvog vidljivog znaka od Boga, ono što duh “Isa” mora preuzeti na sebe, kako bi postigao savršenstvo. Još važnije, kada Mevlana govori o boli, on prenosi priču o Merjemi (Mariji), ljupkoj djevi koja je u svojim porođajnim mukama došla do osušene palme. Kada bi se uhvatila za njeno deblo, obasulo bi je slatkim hurmama[3]. Bol ju je doveo do stabla i natjerao neplodnu biljku da donese plod, a Rumi nastavlja:
Tijelo je poput Merjeme. Svako od nas nosi Isaa, ali dok se ne pojavi bol, naš Isa nije rođen. Ako bol nikada ne dođe, naš se Isa vraća na svoje mjesto porijekla istim tajnim putem kojim je došao, a mi ostajemo zakinuti i bez udjela u njemu.
Ovo je mistična ideja o rođenju Krista u duši koju će pola stoljeća kasnije izraziti Meister Eckhart u Njemačkoj. Duhovno biće će se roditi u ljudskoj duši, pod uvjetom da na sebe dobrovoljno preuzme teret i bol uzrokovanu božanskom ljubavlju.
Tuga za Njim je u srcu poput blaga; moje srce je
„svjetlost nad svjetlima“.[4]
U drugom stihu Mevlana pjeva:
Duša je poput Mesiha u kolijevci “tijelo”.
Gdje je Merjema što nam kroji to odijelo?
(Diwan, 2176)
Magarac, međutim, nema nikakve veze s duhovnim Isaom:
Daleko neka je magareći rep od Isaove kolijevke!
(Diwan, 1107)
Jer oni koji “ljube magarčevo dupe neće uživati u slatkom Isaovom dahu” (Diwan, 96), kako kaže Mevlana, u jednom od svojih vrlo otvorenih opisa kontrasta materije i duha. Dijete Isa, pak, cvjeta poput ljupkog mirisnog cvijeta od svoje majke, koja je nevina poput mlade grančice koju miluje povjetarac – dah Milostivog.
(Iz: Annemarie Schimmel, Rumijev svijet: život i djelo velikog sufijskog pjesnika,
s engleskog preveo Haris Dučić, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2026, str. 98-100)
[1] Kur'an, IV:157.
[2] Karun se spominje u Kur'anu (XXVIII:76-82). Živio je u vremenu Musaa / Mojsija. Ostao je upamćen kao izuzetno bogat, ohol, umišljen, napose nezahvalan: simbol je bahatog bogatstva bez zahvalnosti. (Napomena R. Ibrović)
[3] Kur'an, XIX:25.
[4] Kur'an, XXIV:35.
