Manzan Dōhaku (1635–1714) jedan je od najznačajnijih japanskih zen-učitelja i reformatora Sōtō škole u ranom Edo periodu. Pripada duhovnoj liniji Dōgena (XIII stoljeće), osnivača Sōtō zena. U središtu Manzanove reforme nalazi se insistiranje da prijenos dharme (shihō[1]) mora biti osoban, neposredan i duhovno utemeljen, a ne formalno-administrativan čin. Autoritet, prema Manzanu, ne proizlazi iz institucije, nego iz stvarne realizacije i autentičnog odnosa učitelja i učenika.
Manzan je iza sebe ostavio opsežnu zbirku zapisa – govora, propovijedi, dijaloga, pisama i pouka – poznatu pod nazivom Manzan Kōroku. Ova zbirka ubraja se u klasičnu zen-literaturu, usporedivu s Dōgenovim Eihei Kōroku, i predstavlja ključni izvor za razumijevanje unutrašnjih reformskih procesa unutar Sōtō tradicije.
Iz zbirke Manzan Kōroku ovdje izdvajamo epistolarni tekst upućen monahu Zinšanu, u kojem se jasno prepoznaju središnje teme Manzanovog učenja. Među njima se posebno ističe stav da transmisija dharme nije administrativni niti institucionalni čin, te da kao takva ne pripada religijskoj instituciji kao aparatu moći, koja uporno pokazuje sklonost da dharmu podredi ekonomiji, hijerarhiji i političkom oportunizmu, pretvarajući duhovnu transmisiju u administrativnu fikciju. Ne manje važno, treba istaknuti da je pismo na tragu anti-formalizma, a ujedno i anti-nihilizma.
Pismo Zinšanu
Poput vježbanja, i satori[2] mora biti istinski. Ako neko misli da postoji nešto što bi trebalo vježbati i postići, taj je sljedbenik lažne religije potvrđivanja, religije koja se temelji na formaliziranju. Ako, s druge strane, neko tvrdi da ne postoji ništa što bi se vježbalo ili ostvarilo, taj se još uvijek nije uzdigao iznad četiri vrste razlikovanja i stotinu oblika poricanja: on je pristaša jednako lažne religije ništavila, zasnovane na negaciji. Oboje su sjenoviti proizvodi dihotomnog razuma i ne zastupaju istinu.
Prije svega, molim vas da na bogatstva ovoga svijeta gledate kao na gomilu izmeta; na najljepše muškarce i žene kao na smrdljive lešine; na najviše počasti i ugled kao na puki odjek; na najzlobniju klevetu kao na graktanje vrane. Gledajte na sebe kao na lepezu na vjetru, a na svemir kao na šugava psa.
Tek kada to postignete, vježbate iskreno. Tada – i samo tada – doživjet ćete buđenje. Ako se usuđujete tvrditi da ste se podvrgnuli istinskom vježbanju i postigli prosvjetljenje, a da kroz sve to niste prošli, niste ništa drugo do lažljivac osuđen na pakao. Znajte sve što sam rekao i vježbajte iskreno.[3]
[1] Shihō – u zen-budizmu označava prijenos dharmе s učitelja na učenika.
[2] Satori– označava trenutni uvid ili buđenje u pravu prirodu stvarnosti. To nije trajno stanje, nego iznenadno spoznajno iskustvo koje potvrđuje realizaciju dharme i integritet prakse. U Sōtō zen tradiciji satori se ne svodi na „cilj koji se postiže“, nego je manifestacija autentične prakse.
[3] Pismo Zinšanu pilagođeno i stilizirano prema srpskom prijevodu: Zen pesme, molitve, besede, priče, intervjui, Lusijen Strik i Takaši Ikemoto, preveo s engleskog Zvonimir Baretić, Babun, Beograd, 2016, str. 105-106.
