Stara arapska poslovica veli: Kad se lopovi spore, stvar se razotkrije. Istina je da se o toj stvari zna(lo) i prije spora: maske koje smo zvali, a uporni još zovu međunarodno pravo, humanizam ili pak demokratija (po mjeri jednih – naravno, nikako svih!), ako sada s trampizmom nisu pale i ogolile istinu, onda… – nema onda!
Zakon jačeg dominantno je pravilo – pravilo, a ne pravo! – kojim su se stoljećima države, politike i vojske ravnale. Svi moderni narativi o tzv. međunarodnom pravu, humanim ili humanitarnim vojnim intervencijama samo su, ponavljamo, maske. Sada kada nema ni maski, osobito s trampizmom, valja se podsjetiti na praksu grčke, helenske civilizacije – ne govori li evro-američka civilizacija da joj je kulturno-civilizacijska koljevka stara Grčka?
Peto stoljeće prije Krista: u antičkoj Grčkoj vodi se višegodišnji Peloponeski rat (431-404. pr. Kr.) između Atene i Spartanske lige.[1] O ovom ratu piše njegov suvremenik, glasoviti historiograf Tukidid, u djelu Peloponeski ratovi (Ἱστορία τοῦ Πελοποννησιακοῦ Πολέμου) – to je jedino njegovo sačuvano djelo.
Iz Peloponeskog rata izdvajamo poznatu dionicu o Meljanima i Atenjanima – Melijski dijalog[2]. Taj dijalog ogolio je do srži zakon jačeg – ponavljamo, zakon, a ne pravo jačeg (ius fortioris).
Atenjani dolaze na otok Melos (neutralni dorski otok u Egejskom moru) te, prije bilo kakvih konkretnih vojnih aktivnosti, svakako uz prethodne ratne pripreme, zapodjenuli su pregovor s Meljanima. Taj povijesni dijalog odzvanja jednako danas kao i prije dvije hiljade godina. On je bez ijedne maske – maske koju smo redovno gledali i/ili slušali potonjih desetljeća, osobito na Bliskom i Srednjem istoku, ali i drugdje (Afganistan, Libija, Irak, Sirija, Liban, Palestina, Ukrajina, Venezuela…).
Meljani su se, čitajući Tukidida, pozivali na svoju neutralnosti (uz nadu da će ih Sparta zaštititi), potom na pravo i pravdu, moral(nost), na koncu i na same bogove.
S druge strane, Atenjani su se vodili logikom golog interesa.
Stvar je bila jasna: Atenjani su tražili da se Meljani ultimativno predaju, tj. ropski pokore, i to bez pozivanja na bilo kakvo pravo – jer su Meljani slabija strana, a Atenjani neuporedivo jača. Atenjani izričito kazuju Meljanima:
[…] da pravda u ljudskim odnosima dolazi do priznanja, ako je jednaka nužda za obje strane; ono pak, što je samo moguće, to moćniji provode, a slabiji u tom popuštaju.[3]
Nastavljaju u istom tonu Atenjani:
[…] Sada ćemo izjaviti, da smo ovamo došli poradi probitaka svoje vlasti i da ćemo pregovarati o spasu vašeg grada. Želimo da bez truda vama zavladamo…[4]
Meljani odgovaraju:
Ne biste li prihvatili, da mirujemo i da vam budemo prijatelji mjesto neprijatelji, a da ne budemo ničiji saveznici?[5]
Atenjani:
Ne škodi nama toliko vaše neprijateljstvo, koliko bi vaše prijateljstvo bilo dokaz naše slabosti, a vaša se mržnja očituje našim podanicima kao dokaz naše moći.[6]
Meljani:
[…] I što drugo time postizavate nego samo povećavate broj svojih neprijatelja te one, koji nisu ni kanili postati vam neprijatelji, nagonite na to protiv njihove volje?[7]
Nadalje, Meljani Atenjanima kazuju da se pouzdaju u Božju pomoć, koja je naklona slabijima, ali i u pomoć saveznika Lakedemonjana (Spartanaca) – koji će pomoći, ako ne poradi čega drugoga, a ono zbog srodstva i časti.[8]
Nakon ovoga Atenjani ogoljevaju ne sebe, jer su prethodno nastupili s golim interesom, već i Meljane i njihove saveznike Lakedemonjane:
Ni mi ne mislimo, da će nas baš ostaviti milost božja, jer ništa ne tražimo ili ne radimo, što je u opreci s ljudskim poimanjem božanstava i s ljudskim zahtjevima prema sebi. Što se tiče božanstava, smatramo vjerojatnim, a što se tiče ljudi, sasvim sigurnim, da po prirodnoj nuždi vladaju onima, kojima su nadmoćni. Nismo mi taj zakon postavili niti smo se njime prvi poslužili, već smo ga preuzeli, kad je već bio na snazi i njim se služimo, da ga ostavimo u naslijeđe zauvijek. Znamo, da biste i vi i drugi, kad bi bili isto tako moćni kao mi, radili isto. S obzirom na božanstvo, ne bojimo se s tako opravdanih razloga, da ćemo biti slabiji, a što se tiče vašeg mišljenja o Lakedemonjanima, na temelju kojega vjerujete, da će vam oni doista pomoći časti radi, možemo vas smatrati sretnima, što nemate zla iskustva, ali ne zavidimo vašem bezumlju. Lakedemonjani postupaju ponajviše kreposno prema sebi i domaćim običajima. A kako se vladaju prema ostalima, o tome bi se moglo mnogi reći, i ukratko rekavši, najbolje bi se to izrazilo ovako: sasvim očito drže, koliko mi znamo, ugodno poštenim, a korisno pravednim. Doista takvo mišljenje nije u prilog vašoj sadašnjoj neopravdanoj nadi u spas.[9]
[…] Toga će te se vi, ako budete razumno vijećali, čuvati i nećete držati nedoličnim, da se dadete svladati od najveće države, koja vas poziva uz umjerene uvjete: da im postanete saveznici i da plaćajući danak posjedujete svoju zemlju.[10]
Ova saga završava atenskom vojnom intervencijom koju je predvodio Filokrat. Tukidid bilježi:
Oni (Atenjani) poubijaju sve melske mlade ljude, koje su uhvatili, a djecu i žene prodaju u roblje. Mjesto sami nasele i pošalju kasnije pet stotina naseljenika.[11]
U ovom davno minulom događaju između Meljana i Atenjana, sačuvanom u Tukididovom historiografskom djelu, ne možemo a da ne prepoznamo recentna dešavanja na globalnoj sceni. Na jednoj strani Tramp, na drugoj gotovo sve dojučerašnje saveznice Sjedinjenih Američkih Država – u prvom redu NATO i EU članice – iste one države koje su se do jučer utrkivale koja će dosljednije i intenzivnije s SAD-om “širiti” demokratiju, humanost, humanitarno pravo, i to nosačima aviona, vidljivim i “nevidljivim” bombarderima, tenkovima… diljem svijeta, osobito na Bliskom i Srednjem istoku. Trajalo je dok se, kako-tako, plijen dijelio!
Sad, da nastavimo s metaforama s kojima smo započeli: kada su se lopovi počeli međusobno sporiti, doslovno ni oko čega nego oko plijena (zemlje, tj. resursa), maske su posve pale. Aktualna kuknjava pojedinih država (npr. Danske[12]), međunarodnih unija i organizacija – à propos onoga što želi i hoće Tramp s Grenlandom – plauzibilan je primjer svega kazanog ovdje.
Ili, da se poslužimo riječima First they came…, koje je 1946. kazao njemački luteranski pastor Martin Niemöller (1892-1984), referišući se na nacističke represije, progone… ubijanja.
Prvo su došli po socijaliste, i ja nisam progovorio — jer nisam bio socijalist.
Zatim su došli po sindikaliste, i ja nisam progovorio — jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po Jevreje, i ja nisam progovorio — jer nisam bio Jevrej.
Na kraju su došli po mene — i više nije bilo nikoga tko bi govorio u moje ime.[13]
Koliko je nas, ili koliko je upravo onih koji sada kukaju, (pro)govorilo dok se ubijalo na stotine hiljada Palestinaca, Afganistanaca, Iračana, Libijaca, Ukrajinaca, Sirijaca…, i narušavala teritorijalna cijelovitost i suverenitet?
[1] Usp. V. V. Struve i D. P. Kalistov, Stara Grčka, s ruskog prevela Nina Kožemjakin, Veselin Masleša, Sarajevo, 1962, str. 276-362.
[2] Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, preveo Stjepan Teler, MH, Zagreb, 1957, str. 314-321; knjiga V, poglavlje 84-116.
[3] Ibid., str. 315.
[4] Ibid., str. 315-316.
[5] Ibid., str. 316.
[6] Ibid., str. 316.
[7] Ibid., str. 316.
[8] Ibid., str. 317.
[9] Ibid., str. 318. (podvukao i podebljao R. Ibrović)
[10] Ibid., str. 319.
[11] Ibid., str. 321.
[12] Napomenimo da je Danska kao jedna od najlojalnijih članica NATO-a učestvovala u vojnim intervencijama u Afganistanu (2001), Iraku (2003), Libiji (2011)… Također, i Kanada!
Nakon Sjedinjenih Američkih Država, Danska je bila među članicama NATO-a s najvećim brojem vojnih žrtava u Afganistanu u odnosu na broj stanovnika.
[13] https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/martin-niemoeller-first-they-came-for-the-socialists?utm_source=chatgpt.com (pristupljeno, 20.01.2026)
