Njemački kršćanski teolog Hans Küng (1928-2021), pišući o kršćanstvu i budizmu priziva u “pomoć” svog zemljaka Nikolu Kuzanskog (XV st.) – kardinala, teologa, polihistora, filozofa… – upravo u trenutku kada otvara govor o Bogu, o Apsolutu. Vrijedi poslušati Künga, zapravo Kuzanskog, osobito kada govore o negativnoj, tj. apofatičkoj teologiji, kao i o nadosobnom, tj. transpersonalnom Apsolutu / Bogu kao krajnjoj Zbilji u kojoj su smirene sve suprotnosti, krajnosti i dualnosti. Takav diskurs u pravilu nije svojstven teolozima, odnosno službenicima vjerskih zajednica, crkava i sl.
O stjecanju suprotnosti
Prema velikom humanistu Nikoli Kuzanskom – japanski ga budisti ne citiraju uzalud tako često – koji se kao kardinalski legat 1437. u Carigradu bliže upoznao i s islamom i s negativnom (apofatskom) teologijom Grka, posebno Pseudo-Dionizijevom, da bi se spoznalo Boga, potrebno je “učeno neznanje”, “docta ignorantia”. Svaka čisto potvrdna (afirmativna) teologija bez niječne (negativne) teologije čini od Boga kreaturu našega uma, projekciju naše mašte, da, od štovanja Boga čini idolopoklonstvo.
Ne, u Bogu, izvoru bez izvora, stječu se sve suprotnosti. On je “coincidentia oppositorum”, on kao maksimum jest i minimum, a tako prekoračuje i minimum i maksimum. “Sa stajališta negativne teologije”, kaže Nikola Kuzanski, “u Bogu se ne nalazi ništa doli beskonačnost. Prema njoj stoga Bog nije spoznatljiv ni u ovom ni u budućem svijetu, jer svako stvorenje, koje ne može dohvatiti beskonačno svjetlo, nasuprot njemu jest tmina. On je naprotiv poznat jedino samome sebi” (“De docta ignorantia” I, pogl. 26, str. 112 f.). Prema njemu, to za govor o Bogu znači “da su u teološkim iskazima negacije istinite, a pozitivni iskazi nedostatni. Isto tako, negativni su iskazi to istinitiji što više odbijaju nesavršenosti od općenito savršenog” (isto). Osnovne misli svoga ranog i glavnog djela “O učenom neznanju” (1440) Nikola Kuzanski uvijek je iznova promišljao i varirao, sve do njegova kasnog djela, gdje se Bog određuje krajnje dijalektički u identitetu i diferenciji sa svim drugim bićima kao “nedrugo”, “non aliud”, i upravo tako kao “sredina sredine, cilj cilja, oznaka oznake, bitak bitka i nebitak nebitka” (“O nedrugom”, str. 87, teza 5).
Ovdje se više ne možemo baviti metafizikom Nikole Kuzanskog, koja je do danas postavljala misaona mjerila. Neka nam međutim bude dopušten kratak melankoličan pogled u stranu, na tijek povijesti: pomislimo samo kako bi bilo da kršćanski teolozi nisu vlastitu tradiciju negativne teologije uvijek rječito nadmudrivali, nego da su je ozbiljnije shvaćali: koliko bi sukoba oko nauka, dogmi, definicija, ograničenja tijekom stoljeća postalo suvišnim! Koliko bi produbljena razumijevanja bilo moguće već na početku otkrivanja novih kontinenata i spram naroda stranih religija! I kako su samo mogli izgledati dijalozi s japanskim budistima da su prvi jezuitski misionari, umjesto skolastičkim dokazima Boga, operirali izuzetno promišljenim iskustvom Boga kao što je ovo Nikole Kuzanskog, da su poznavali njegove spise?
… Želimo li kazati više, želimo li pobliže odrediti što znači “coincidentia oppositorum” u pogledu problema osobnosti ili neosobnosti apsoluta, možemo – na pokazanoj granici govora i nijemosti – raditi još samo s graničnim pojmovima, koji ne ograničavaju apsoluta, ali ga ne žele ni ostaviti u čistoj šutnji. Takav bi pojam moao biti, ako nam je već stalo do termina “nadosoban” ili “transpersonalan”, pojam koji obuhvaća pojmove osobno-neosobno ipak ih probija i tako “ukida” u beskonačnosti.
Time bi bila određena mislilačka, hermeneutička osnovna struktura u kojoj se u dijalogu mogu uzajamno prožimati istočnjačka i zapadnjačka, budistička i kršćanska, teistička i a-teistička misao o apsolutu, o Bogu. Misliti apsolut transpersonalno: bio bi to stalan izazov za kšćansko-zapadnjačko razumijevanje Boga, no istodobno i za budističko-istočnjačko razumijevanje apsoluta. Evo stoga nekoliko elementarnih idejnih smjernica:
Bog shvaćen istočnjačko-zapadnjački
Shvati li Zapad ozbiljno izazov Istoka, to će presudno odrediti njegov temeljni stav spram apsoluta: više respekta pred nekazivim, više pobožna zazora pred tajnom, ukratko, više strahopoštovanja pred onim apsolutom što ga kršćani, Židovi i muslimani nazivaju jednim istinskim Bogom. Pojam “praznina” moći će se tada prihvatiti i kršćanski: kao izraz za “ineffabilitas” božanstva, za “neizrecivost” Božju. Tako će Zapad i za polazište svoje misli uvijek moći uzeti ovo: Bog kao apsolut jest i ostaje ono nepojmljivo, ono što se per definitionem ne da definirati, naprosto tajna zbilje. Ne, njegova se bit ne da odrediti ni prema bitku: Bog nije ništa od onoga što jest. On nije biće, svemu je transcendentan. To ima posljedica po naše iskaze o Bogu: ljudska misao dospijeva ovdje u područje u kojem se pozitivni iskazi (primjerice “Bog je dobrostiv”) pokazuju nedostatnima. Dapače, da bi bili istiniti, uvijek im je ujedno potrebna negacija (“Bog nije dobrostiv” – na ljudsko-konačan način), tako da bi konačno bili prevedeni u ono beskonačno: “Bog je neiskazivo, neizmjerno, beskonačno dobar, dobrota naprosto,”
I obratno, ako bi Istok želio ozbiljno shvatiti izazov Zapada, onda bi morao promisliti o ovome: apsolut dakako nadilazi sve pojmove, iskaze i definicije, ali ipak nije odijeljen od svijeta i čovjeka, i ni prema shvaćanju Istoka nije izvan svega bivstvujućeg: prebivajući u svijetu i čovjeku, određuje njihov bitak iznutra. I stoga bi budist možda mogao prihvatiti da se apsolut, Bog kako ga razumijevaju kršćani, mora misliti iz ontološke razlike između bitka i bića. To znači: Bog jest, ali nije biće, on je zapravo skrivena tajna bitka: nikakav nad-bitak, nego ono otajstveno ujedinjujuće u svemu što bivstvuje, čisti bitak kao temelj, sredina i cilj svih bića i svekolikog bitka: svemu ujedno imanentan i transcendentan. To za naš govor o Bogu znači da upravo negativni iskazi (“Bog nije konačan”) mogu kazivati nešto eminentno pozitivno: “Bog je beskonačan”.
Hans Küng, Kršćanstvo i svjetske religije: Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, prevela s njemačkoga Darija Domić, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 348-350.
