Zadovoljstvo je podijeliti radosnu vijest da je nedavno iz štampe izašla knjiga Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini, autora Kenana Šurkovića, bh. historičara umjetnosti. Za sve one koji prate bh. recentnu literaturu o islamskoj umjetnosti, ime gospodina Šurkovića nije moglo proći neopaženo. Nama je, autoru ovih redaka, bilo iznimno zadovoljstvo, ali i čast pisati recenziju, odnosno predgovor.
S tim u vezi, ovdje vam nudimo tekst predgovora, u kojem smo pokušali ukazati da islamska umjetnost, svejednako i ona u okrilju bosanske tradicije, svoje ishodište ima, prije svega, u duhovnosti, naravno islamskoj. Koliko god kazano može djelovati suvišno, nažalost nije – decenijama imamo poguban fenomen svojevrsnog raskorjenjivanja islamske umjetnosti; kao da islamska duhovnost nije gnjezdilište islamske umjetnosti!
Nadalje, u našem tekstu – predgovoru, pokušali smo ukazati na to da islamska umjetnost u Bosni jeste dobrano plod prožimanja i taljenja različitih kulturno-umjetničkih, naravno duhovnih baština. Ovo svakako važi i za islamsku umjetnost in toto – svejednako za svaku drugu autentičnu umjetnost!
Za kraj, a ništa manje važno, valja reći da je knjigu u dizajnerskom i likovnom smislu uobličila Elvira Bojadžić. Njeno, prije svega, vizuelno oblikovanje knjige dobrano je učinilo da tekst, fotografije, margine, bilješke… budu uravnotežene, te našim rukama, napose očima podatne za bistrenje.
Izvolite predgovor iz knjige: Kenan Šurković, Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2025.
※
Prisjećanje na tradicionalnu islamsku umjetnost u Bosni
Pridjev islamska u naslovu knjige Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini lahko može zavarati nepažljivog i/ili neupućenog čitatelja. Istina jeste da se ova knjiga u formalnom smislu bavi umjetničkom baštinom koju su njegovali, prije svega, bosanski muslimani u periodu od XV, pa sve do kraja XIX, odnosno početka XX stoljeća. Ali jednako tako istina je i to da su u baštinjenju onog što autor prepoznaje kao islamsku umjetnost, golem doprinos dali nemuslimani, prije svega kršćani (rimokatolici i pravoslavci), ali i Jevreji (Sefardi). Nadalje, to što danas prepoznajemo kao pregnantnu kulturnu, svejednako i duhovnu baštinu islamske umjetnosti u Bosni, prije svega pripada onoj dionici bosanske povijesti koju nazivamo osmanskodobnom; islamsku umjetnost u Bosni treba, gotovo bez izuzetka, posmatrati u širem osmanskom kulturnom kontekstu, što ne iskuljučuje i učinke iz okrilja drugih kulturnih tradicija, bilo zapadnih ili istočnih. Bosna je odavna prepoznata kao zemlja na razmeđu različitih kultura, a tu povijesnu, prije svega kulturnu činjenicu previdjeti znači posve zanijekati ono najbosanskije.
Islamska je umjetnost u Bosni od XV stoljeća intenzivno baštinjena, i treba to naglasiti, sve do kraj XIX stoljeća dobrim dijelom finansirana i u svakom drugom smislu podržavana od strane osmanske vlasti – države. Razvidno kazanom, ne treba čuditi što je islamska umjetnost naznačenog perioda u kvantitativnom smislu najobinija umjetnička baština u okrilju bosanske umjetnosti; teško je govoriti o kvalitativnom značenju islamske umjetnosti u bosanskom kontekstu, ali nema sumnje da možemo slutiti da je riječ o najkvalitetnijim ostvarenjima u cjelokupnoj osmanskodobnoj umjetnosti Bosne. Unatoč navedenom mi do danas u Bosni i Hercegovini nemamo ozbiljnu, čak ni pristojnu studiju koja tretira islamsku umjetničku baštinu, ako ne u svim onda u dominantnim umjetničkim izražajnim oblicima. Istina, postoje različite studije koje se bave, recimo, islamskom arhitekturom (Alija Bejtić[1]), epigrafikom (Mehmed Mujezinović[2]) i sl.[3], ali studija koja bi bila svojevrsna sinteza i koja bi ponudila širi prikaz islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, nažalost, ne postoji!
Imajući u vidu navedeno, knjiga bh. historičara umjetnosti, srednje generacije, Kenana Šurkovića, smjelog naslova Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini, je, nolens volens, prvijenac, ali i trofanda, da se poslužimo Bašagićevom metaforom koja obećava, a vidjet ćemo i s pravom, istinsku duhovnu slast svakom ljubitelju umjetnosti, posebno one kojoj je gnjezdilište islamska religiozno-duhovna baština.
Kad velimo da je ova knjiga prvijenac, nikako ne mislimo da je riječ o prvoj knjizi koju potpisuje Šurković – naprotiv.[4] Ali jeste, ponavljamo, trofanda u kojoj je autor prvi put na našem kulturno-jezičkom prostoru ponudio, koliko-toliko, cijelovitu studiju islamske umjetnosti u Bosni; referišući se na najfrekventnije islamske umjetničke tradicije, oblike, izražaje, kao što su: graditeljstvo-arhitektura, kaligrafija/krasnopis, iluminacija, minijatura/sitnoslikarstvo, prepisivačka djelatnost, umjetnička obrada metala i kamena, zidno slikarstvo, umjetnost enterijera, te ćilimarstvo uz terzijski zanat. Na koncu, svoju studiju Šurković smiruje u gotovo zaboravljenom (naglašavamo zaboravljenom), pri tome izvanrednom umjetničkom, jednako duhovnom fenomenu poznatom kao banjalučka serdžada!
U činjenici da je banjalučka serdžada gotovo u cijelosti zaboravljen fenomen iz okrilja umjetničke, zapravo kulturno-duhovne tradicije bosanskih muslimana, najbolje prepoznajemo naš svagdašnji nemar (gaflet), koji je dobrim dijelom doprinio rastakanju islamske tradicije, konkretno umjetnosti kod nas. Potonjih godina nastoji se, zahvaljujući i Šurkoviću, bh. kulturna javnost upoznati s ovim zamalo zaboravljenim, prvorazrednim umjetničkim fenomenom, a u kome se, s pravom to možemo kazati, zrcali sve ono esencijalno na čemu je počivala bosanska, pri tome islamska umjetnička tradicija – u kojoj je estetika nedvojbeno bila izraz islamske etike, etosa. Napomenimo da je serdžada (ili sedžada) omanji ćilimak koji, prije svega, služi za obavljanje molitve – namaza, a sve s ciljem da se prizove čist prostor na kojem će molitelj ničice spustiti glavu pred Gospodarom.[5] Čin spuštanja ničice na tlo, u kojem, po mnogima, vrhuni molitva – namaz[6], izraz je potpunog predanja Bogu; naglasimo, riječ islam na arapskom znači predanost Onome koji se Mirom zove (ar. as-salām – mir; Mir je jedno od 99 Božjih imena). Naznačeno spuštanje tijela i glave, bogupredane duše, na arapskom se zove sedžda (ar. sujūd) – otuda serdžada/sedžada; biti nemaran spram vlastite sedžde, eto inicijalnog čina koji njedri nemar spram svega što ima predznak islamska – ono što se dogodilo s banjalučkom serdžadom, u okrilju bosanske muslimanske tradicije, bez dvojbe je pars pro toto, u kojem prepoznajemo svekoliki odnos prema vlastitoj tradiciji, pa i umjetnosti. Šurković svojim dosadašnjim istraživačkim i spisateljskim radom, ali i svojevrsnim aktivizmom čini sve da se odupre zaboravu i nemaru; u njegovom vlastitom pregnuću valja nam tražiti inspiraciju kako umaknuti bahatoj, nemilosrdnoj, kapitalističko-konzumerističkoj (ne)kulturi, u kojoj je sve potrošna roba – tu umjetnosti, i to one koja se gnjezdi u okrilju religiozno-duhovnog, više nema; za ljepotu koja zrcali Ljepotu mjesta nema u nezajažljivoj utrci za kapitalom. Tim više je Šurkovićev tekst, naglašavamo u nezasitom kapitalističko-konzumerističkom orgijanju, istinska panaceja, naši bi stari rekli biriladž, za obamrle duše pred, nažalost, sveprisutnom ružnoćom. S tim u vezi vratimo se još jedared tom zamalo zaboravljenom kulturnom, umjetničkom, važno je naglasiti i duhovnom fenomenu banjalučke serdžade. Šurković nam kazuje da su njeni aksijalni motivi mihrab, vaza i cvijeće; Šurković naglašava da je to:
…njihov lajtmotiv koji se stalno ponavlja i po kojima su prepoznatljive.
Ta tri krucijalna simbola na banjalučkoj serdžadi imamo ne samo pravo nego i dužnost čitati, bistriti, ukoliko želimo da islamsku umjetnost, pa i onu u našoj domovini, ne svedemo na puku formu bez duhovnog smisla, značenja. Naznačeni pristup nudi sasma drugačije vidike, horizonte islamskoj umjetnosti. Evo jednog, iskreno se nadamo poticajnog bistrenja s nadom da će se svaki čitatelj Šurkovićeve knjige odvažiti na bistrenje nikada do kraja izbistrivih semantičkih obzorja svake tradicionalne, a napose svete umjetnosti.
Mihrab je molitvena niša (tabernakul islamskog duhovnog univerzuma) u islamskim bogomoljama: mesdžidima, džamijama, tekijama…, istina, rijetko u stambenim objektima. On je svojevrsni znak koji označava smjer kible, tj. Kabe u Mekki, a kojoj se okreću muslimani pri mnogim svojim religiozno-duhovnim obredima; namazu prije svega. Mihrab je arabizam, a jedno od ključnih značenja ove riječi je ništište[7], tj. mjesto na kojem svako jastvo vodi veliki boj (ar. al-jihād al-akbar) protiv svojih strasti, neznanja…[8] Bez velikog džihada, koji je isključivo usmjeren protiv vlastitog neznanja, nema puta ka Vrtu (Džennetu). Navedeno počiva na pravorijeku (hadisu) poslanika Muhammeda, koji je na upit svojih učenika (ashaba): „Šta je to veliki boj?“ – odgovorio: „Bitka protiv svoje vlastite putene duše.“
Vaza, drugi prikazani simbol nedvojbeno upućuje na vrč – forma, na koncu ime, najmanje je važno u ovom slučaju. Kako god zvali ovu zdjelu, a najčešće jeste vrč, riječ je o iznimno bremenitom simbolu u okrilju islamske duhovnosti, tj. sufizma. Od suštinske je važnosti ovdje još jedared naglasiti islamsku duhovnost, za koju će učenjak (ar. ‘alīm) Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) kazati da je potpora islamskoj umjetnosti. U tom smislu valja prepoznavati ovaj vrč na banjalučkoj serdžadi kao onaj sveprisutni u islamskoj duhovnosti, sufizmu. Vrč, sveudilj vaza, surahija u navedenoj tradiciji je simbol ljubavi (aška) prema Voljenom.
S vrčem i svime onim što on simbolizira u islamskoj tradiciji, hodi bogotražitelj na svom putu ka ništištu jastva, eda bi posvjedočio Jastvo – čemu je simbol mihrab. Zaboravu (gafletu) tu mjesta nema, ukoliko se želi ništiti jastvo u cilju svjedočenja Jastva. Još jedared valja reći sljedeće: ključno na tom putu jeste prisjećanje (ar. ḍikr; gr. anamnêsis), kao perenijalna i sveprisutna duhovna praksa svakog jastva na bilo kojoj duhovnoj stazi koja je usmjerena ka Vrtu (rajskom, džennetskom, edenskom…); raison d'être svake tradicionalne, napose svete umjetnosti, svejednako islamske, jeste podsjećanje čovjeka (ar. insān – biće zaborava; zaboravko) na metafizička, transcendentna obzorja, tj. na Stvarnost.
I potonji aksijalni smbol banjalučke serdžade je cvijeće, tj. vegetativno obilje koje nedvojbeno ima ulogu simbola, znaka (ar. āyah) koji upućuje na džennetske bašče, vrtove, perivoje… (ar. jannāt – vrt, bašča).
U navedenim simbolim banjalučke serdžade (mihrab – ništište, vrč – zaljubljenost u Ljepotu, cvijeće – Vrt) možemo prepoznati cjelokupnu islamsku estetiku, a koje, još jedared ponavljamo, nema bez jasne etike, etosa.
Eto zašto u sudbini banjalučke serdžade, ponavljamo, zamalo zaboravljenog kulturnog fenomena, prepoznajemo sudbinu cjelokupnog bosanskog islamskog umjetničkog, tradicionalnog i svetog naslijeđa; ono je tu pored i oko nas, ali malo ko zna u njemu prepoznati išta više od puke forme – a to je posljedica višedecenijske desakralizacije, zapravo dehumanizacije čovjeka ovdašnjeg. Zato je svako slovo o tom naslijeđu, u vremenu kojem dominira ružnoća, kako smo ranije kazali, istinski zikr, tj. prisjećanje na gotovo zaboravljenu tradiciju; knjigu Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini prepoznajemo kao kristalizaciju Šurkovićevog, prije svega duhovnog, tj. intelektualnog pregnuća na tragu prisjećanja, protivno zaboravu!
Privodimo lagano kraju ovaj tekst, a s tim u vezi dopustite još jedan iznimno važan detalj u kontekstu bosanske islamske umjetničke tradicije, a kojeg je takođe Šurković, istina skromno, spomenuo i to baš u dijelu svoga teksta gdje kazuje o ćilimarstvu, a i mi smo ga u ovom našem tekstu jasno sugerisali na samom početku, pa s njim želimo i završti.
Pišući o ćilimarstvu Šurković s pravom ističe dobro poznato pirotsko ćilimarstvo, koje je nedvojbeno s početka XIX stoljeća izvršilo nemali utjecaj na bosansko. Nema nikakve sumnje da je i pirotsko ćilimarstvo stoljećima bilo pod snažnim utjecajima ćilimarskih tradicija s Istoka, posebno s područja kojeg su drevni Grci nazvali zemljom odakle Sunce izlazi (gr. ανατολή – anatolē), tj. Anadolije, iliti Male Azije (lat. Asia minor); valja naglasiti da je osmanska kulturno-povijesna epoha, koja je počivala na islamskoj tradiciji, bila ključna u razvoju pirotskog ćilimarstva. Pirotske ćilime stoljećima su pred razbojima tkale tkalje različitih religiozno-konfesionanih tradicija. Dakle, pirotski ćilim kao najglasovitiji balkanski ćilim jeste interkonfesionalni umjetnički fenomen. Pa i onda kada se tkala serdžada, molitveni ćilimak, na pirotskom razboju, tkale su žene različitih religiozno-duhovnih tradicija. Veli naš autor Šurković da je to bilo normalno za Balkan, i posve je upravu! Tako je bilo i u Bosni, pa s punim pravom bosanske ćilime, a koje posmatramo i smještamo u okrilje islamske umjetnosti, možemo prepoznati i smještati u okrilje umjetnosti drugih bosanskih tradicija, prije svega kršćanskih etno-konfesionalnih zajednica (rimokatoličke i pravoslavne) i njihovih umjetničkih baština. I da stvar bude još složenija, baš kao i život sam, i druge umjetničke tradicije u Bosni, osobito osmanskodobnog perioda, jesu interkonfesionalne. Ko se bavio, recimo bosanskom stambenom arhitekturom, ali i brojnim tzv. malim umjetnostima (artes minores) zna da su iz istih sahana, vrhunskih djela kazandžijskog zanata, kusali čorbu, nerijetko brižljivo izrađenim i dekoriranim šimširovim kašikama, pripadnici svih bosanskih etno-konfesionalnih zajednica, i tako sve redom važi za proizvode različitih umjetničkih obrta, zanata. Što više zalazimo u realni, stvarni život ondašnjeg osmanskodobnog bosanskog „malog“ čovjeka uviđamo jednu jedinstvenu, dobrim djelom zajedničku umjetničku tradiciju koju danas s pravom, ili ne, svojatamo svi, dajući joj svakojake pridjeve, pa i ovaj islamski – smiraj ovoj aporiji nalazimo u nama dragoj kineskoj poslovici (možda i zato što je u islamskoj tradiciji prisutno kazivanje: „Tražite nauk/znanje pa makar i u Kini“), a koja glasi:
Nebesku muziku svako čuje i tumači na sebi svojstven način.
Tradicionalna, napose sakralna umjetnička tradicija u Bosni, sa ili bez pridjeva islamska nudi se svakom jastvu otvorenog srca, bez straha od drugog, odnosno vlastitog sebe. Sve je do nas, našeg pojedinačnog jastva, hoće li stati na jastvu ili hrliti ka Jastvu na serdžadi poput nekog letećeg ćilima iz 1001 noći!
Posve za kraj, iskreno vjerujemo da će tekst kojeg potpisuje Šurković, a riječ je, bez dvojbe o istinskom zaljubljeniku u umjetnost, osobito onu koju njedri islamsko kulturno-civilizacijsko humusište, biti lektira širem čitateljstvu, u kojoj će se moći susresti s onim najmarkantnijim u okrilju islamske umjetničke baštine u Bosni. S tim da svakom čitatelju, uz dužno poštovanje, toplo preporučujemo da osvijesti bosansku kulturnu mnogolikost, isprepletenost, sve s ciljem kako ne bi zabasao u svojatanja, ekskluzivizme, pa čak i tamo gdje je ekskluzivizmu mjesto, recimo u kontekstu islamske kaligrafske umjetnosti. Neka i tu čitatelj ove knjige pokaže pregnuće duhovne naravi i prepozna svog bližnjeg (koji je svoje lice usmjerio ka drugim kiblama) eda bi slutio zajedničkog nam Stvoritelja – u protivnom čemu umjetnost?
[1] Alija Bejtić, Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, III-IV, Orijentalni institut u Sarajevu, 1952-53, str. 229-297.
[2] Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, I-III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, 1977. i 1982; biblioteka „Kulturno naslijeđe“.
[3] Dužni smo ovdje navesti još jedno ime bh. kulturnog radnika, istinskog pregaoca, akademika Hamdije Kreševljakovića (1888-1959) bez čijih radova, posebno iz oblasti bosanske kulturne povijesti, svi mi koji promišljamo i islamsku umjetnost u Bosni, teško da bi mogli doći do iole cjelovite slike bosanske tradicije, konkretno umjetnosti. S tim u vezi hvala mu i rahmet mu duši. Vidi: Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, I-IV, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991; biblioteka „Kulturno naslijeđe“.
[4] Kenan Šurković (r. 1975) bh. kulturnoj javnosti predstavio se 2004. godine svojim istinskim znanstvenim literarnim prvijencem s naslovom Ideja islamske umjetnosti (BCA Company, Sarajevo, 2004). Od tada do danas objavio je i knjigu Osmanska arhitektura Sarajeva (Monolit, Sarajevo, 2017), niz stručnih radova iz oblasti islamske umjetnosti, te dao prepoznatljiv doprinos u afirmaciji islamske kulturne, tj. materijalne, duhovne, umjetničke tradicije. Zato ova knjiga Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini i nije ništa drugo doli svojevrsno rezimiranje dosadašnjeg istraživačkog, ali i spisateljskog rada. Sretna je to okolnost za nas, ali ne i za Šurkovića kao istraživača i autora koji bi, da je sretnije vrijeme, i sam bio sretniji pisati studiju istog naslova i temata, ali u saradnji s nizom drugih autora. Hoćemo li i mi, skupa sa Šurkovićem dočekati takvo vrijeme ne znam, ali do tada hvala Bogu na pregaocima kao što je Šurković, koji ne sjedi skrštenih ruku u iščekivanju boljeg sutra.
[5] Čist prostor za molitvu, sedždu, zapravo priziva intaktnu djevičansku Prirodu, koja je iz islamskog svetogleđa svetište, i to sve u duhu pravorijeka poslanika Muhammeda: Zemlja mi je učinjena mesdžidom (mjestom sedžde, op.a.) i čistom – i to je jedan od razloga zašto se na serdžadama najčešće prikazuju vegetabilni, floralni motivi, simboli.
[6] Usp. Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo, 2015, str. 96-98 i 265.
[7] Usp. Rusmir Mahmutćehajić, Mihrab, u: Hval i Djeva I: vječnost u vjesničkim otkrivanjima, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011, str. 118-122.
[8] Usp. Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, str. 227-252.
※
Rasim Ibrović, Prisjećanje na tradicionalnu islamsku umjetnost u Bosni, u: Kenan Šurković, Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2025, str. 9-16.
