Zbog onoga što ljudi rade,
pojavio se metež i na kopnu i na moru…
(Kur’an, XXX:41)
Metež (ar. fasād), o kojem se govori u Kur’anu, u suštini se odnosi na čovjeka i njegove aktivnosti koje su s onu stranu bogougodnih djela ili ukazuje na čovjeka koji nije svoje lice okrenuo Bogu (Jastvu), već naprotiv, jastvu (egu, egocentrizmu, egoizmu). Takav čovjek množi nered, metež po Zemlji ili narušava Bogom uspostavljeni red, ravnotežu (ar. mīzān) u stvorenom svijetu. Da, čovjek je, između ostalog, i biće nemara (ar. ghaflah) ukoliko se odaleči od Svetog.
Na stranicama mnogih bogoduhih tekstova, od vedskog do kur’anskog svetoknjižja, razabiremo da je čovjek, manje-više, uvijek činio nered i narušavao Bogom uspostavljeni (sve)mir, harmoniju (ar. mīzān). Upravo o tom neredu ili metežu mislimo kada govorimo o aktualnim, pri tome globalnim klimatskim promjenama ili sveprisutnom razaranju okoliša – riječ globalno,čini se da je ono najzlokobnije u ovom kazivanju. Usudit ćemo se ustvrditi da je današnji nered, obimom i intenzitetom, nikada veći u ljudskoj povijesti – pri tome, on je razoran i poguban ne samo za čovjeka samog već i za druge svjetove (mineralne, vegetabilne, animalne…), na koncu, za Zemlju in toto.
Shodno islamskom učenju da je čovjek halifa, a što se može, bez imalo krzmanja, prevesti kao biće odgovornosti, nedvojbeno je da će čovjek biti pitan i da će odgovarati pred Stvoriteljom za svaki korak na Zemlji, za svako posezanje za bilo čime na Zemlji… In media res: čovjek će odgovarati za globalne klimatske promjene, za razaranje okoliša ili odumiranje brojnih mineralnih, vegetabilnih, animalnih… svjetova; za razaranje mnogolikih Božjih stvorenja, koja jesu izraz ili manifestacija Njegove volje.
Ova tri uvodna kazivanja svojevrstan su predtekst ili pretpovijest jednom iznimno važnom i nadasve aktualnom ekološkom dokumentu, a kojeg njedri islamsko recentno, svejednako i tradicionalno teološko, filozofsko i, u najširem smislu, mudrosno (sa)znanje.
Ekološki dokument (ili knjiga) pod znakovitim nazivom Al-Mizan: Savez za Zemlju (u nastavku Al-Mizan; tekst je dostupan na više jezika, uključujući i engleski: https://www.almizan.earth/) na kojem su radili brojni znanstvenici različitih profila, u suradnji s ekološkim aktivistima, jeste, bez pretjerivanja, nešto najaktualnije i najpotentnije što nudi islamski misleći geniji, u kontekstu globalnih klimatskih promjena i ekološke sveprisutne kataklizme. Godine 2019, pod budnom pažnjom turskog učenjaka İbrahima Özdemira, započeo je rad na Al-Mizanu, a 2024. ovaj dokument, nevelikog obima ali iznimno pregnantnog sadržaja, ugledao je svjetlo dana. Prije nego li ukažemo na glavne tokove ovog ekološkog dokumenta, dopustite nekoliko, samo naizgled, tehničkih podataka o njemu. Rekli smo da tekst Al-Mizana nije obiman, ali jeste jezgrovit. U njemu imamo ravno 260 fusnota; glosar sa iznimno promišljenim, ključnim pojmovima u kontekstu islamske ekoteologije (ekosofije) i to posve u duhu idžtihada; obiman popis literature na koju se poziva Al-Mizan, ali i one literature koju ovaj dokument preporučuje u cilju daljnjeg bistrenja slojevite ekoteološke mudrosti. Sve navedeno sugeriše da se ne prepustimo vladavini kvantiteta (René Guénon), koja upravo njedri krizu o kojoj govorimo, te da ovaj dokument – knjigu, sagledavamo, ne po tome što ima “samo” stotinjak stranica, već po tome što se u njoj, prije svega, jasno i utemeljeno kazuje i to bez ikakvih meandriranja. Istina, pokatkad ovaj tekst i sluti, išareti, ali samo tamo i s onim tematima s kojima čovjek i ne može drugačije. Na koncu, Al-Mizan ne tepa čovjeku, osobito onima koji vele da se ravnaju po Kur’anu i poslaniku Muhammedu, a. s.
A sada, dopustite nam da jednim kroki zahvatom posegnemo za središnjim temama na koje Al-Mizan upućuje sve ljude, bez obzira jesu li muslimani i muslimanke ili to nisu – eto, i u tome se nahodi inkluzivnost ovog dokumenta, a drugačije se i nije moglo ukoliko se želi promišljati islamska ekoteologija, jer se u tom slučaju mora uvažavati mnogolikost u svakom kontekstu, ne samo biološkom (biodiverzitet) već i kulturološkom, jezičnom… na koncu religijskom (Kur’an, V:48; XI:118).
Ukoliko letimično iščitamo sve naslove i podnaslove Al-Mizana, iskreno vjerujemo da će i to biti dobrano inspirativno u kom pravcu razmišljati i razvijati islamsku ekoteologiju danas. U pet poglavlja središnjeg teksta Al-Mizana čitamo sljedeće.
Prvo poglavlje, i to na samom početku, čovjeka – homo modernusa, suočava s onim što su njegove ruke zgotovile: globalne klimatske promjene, gubitak biološke mnogolikosti… Sve navedeno jeste ekološka, ali svejednako i socijalna nepravda. Naglašavamo da su najveće žrtve klimatskih promjena upravo najsiromašnija društva (afrička – sahelska), a koja su najmanje, ako uopšte, odgovorna za navedene promjene!
Drugo poglavlje ukazuje na ono što homo modernus jeste zaboravio; napominjemo, insan znači zaboravko. Al-Mizan nas podsjeća da sve stvoreno ima svoju inherentnu vrijednost; ništa Bog nije stvorio, eto, samo radi čovjeka; antropocentrizmu iz islamske perspektive govoreći, mjesta nema! Upravo sve stvoreno slavi Stvoritelja ili sve stvoreno po defaultu, osim čovjeka, jeste u permanentnoj svjesnosti Boga; sve stvoreno, osim čovjeka, jeste u stalnom ibadetu
(Kur’an, XXIV:41). Zato nas Al-Mizan upućuje da po Zemlji hodamo nježno, da ne remetimo Bogom uspostavljeni mir, ravnotežu (ar. mīzān); čovjek je biće odgovornosti (ar. khilāfah fī’l-ard), naglasit će Al-Mizan. Čovjek u Prirodi, osobito onoj djevičanskoj, stoji pred stvorenjima, bićima, svjetovima, koji slave Boga!
Treće poglavlje nastavlja prethodno kazivanje, s ciljem da čovjek osvijesti da u Prirodi sva stvorenja štuju, slave Boga. Ta činjenica, ukoliko je osvijestimo, radikalno mijenja naš odnos prema svijetu oko nas, tj. Zemlji. Milost, suosjećajnost, dobrota… to je ono što Al-Mizan nastoji potaknuti kod čovjeka, u odnosu prema drugim svjetovima (mineralnim, vegetabilnim, animalnim…), ali istodobno i prema drugom čovjeku.
Četvrto poglavlje, također na fonu prethodnih, jasno kazuje da je rasipništvo, konzumerizam, hedonizam… s onu stranu svega gore navedenog (Kur’an, VI:141; VII:31).
Peto poglavlje ukazuje na pozitivne islamske ekoteološke prakse, referišući se na instituciju halala, vakufa, hima i harema (zaštićenih prirodnih područja koja je već za života ustanovljavao Poslanik)… Na koncu, ovo poglavlje ukazuje na svijetle primjere u kontekstu graditeljstva, arhitekture, hortikulture… u kojima se čovjek ostvaruje kao biće odgovornosti. Al-Mizan jasno kazuje da savremeni čovjek, ukoliko želi biti halifa, treba osigurati dobro, a odvraćati od zla, i u tome se prepoznaje jasan poticaj ka ekoaktivizmu – kao nezaobilazne sastavnice zrele i odgovorne religioznosti, zapravo, duhovnosti.
Al-Mizan svoj središnji tekst, u prvom poglavlju započinje, kazali smo, s onim što su čovjekove ruke počinile: globalne klimatske promjene, razaranje okoliša (biodiverziteta)… Ipak, Al-Mizan ne očajava i ne ostavlja čovjeka bez nade. Ovaj ekološki dokument ne samo da nas suočava ili trijezni pred našim zlom, on nas i inspiriše, nadu nam budi ukazujući na blistave primjere iz islamske tradicije. Pri tome nas podsjeća da možemo i trebamo biti inspirisani pozitivnim (sa)znanjima i praksama iz drugih duhovnih, mudrosnih tradicija. Al-Mizan je, valja to naglasiti, nezamisliv i ni na čemu je ukoliko bi iz njega odstranili sve one navode i išarete iz Kur’ana, sunneta, ali i višestoljetnog iskustva muslimana i muslimanki diljem svijeta, a koji su znali svoje živote suobličiti ritmovima koji vladaju u Prirodi. Ritam Prirode jeste onaj o kojem govori i sam Kur’an: to je ritam mīzāna, tj. harmonije, balansa, ravnoteže… na kojem počiva svijet stvorenog.
Dopustite za kraj završni rijek, a koji, također, čitamo i na stranicama Al-Mizana: neka vas ne zbuni, dragi čitatelji i čitateljice, što smo u nekoliko navrata pisali Priroda velikim slovom. Kad god smo to činili, mislili smo na Prirodu kao Božju objavu – i na to nas Al-Mizan podsjeća. Kur’an i Priroda sačinjeni su od ajeta, tj. znakova, simbola koji nas upućuju ka Bogu, Stvoritelju! Razljuti, razgnjevi, rasrdi, ali i rastuži nas muslimane i muslimanke svako skrnavljenje Kur’ana, pa se nerijetko mogu vidjeti i scene masovnih protesta diljem ummeta što to neko, negdje tamo, skrnavi Kur’an (Mushaf). Gle čuda, gotovo niko ni mukajet u vascijelom ummetu protiv globalnog razaranje Prirode, svejednako Božje objave! Nadati se da će promjeni takvog stanja globalno, a i kod nas, pridonijeti upravo Al-Mizan, koji ćemo uskoro čitati i na bosanskom jeziku u prijevodu Harisa Dubravca, zahvaljujući suizdavačkim naporima El-Kalema i Centra za mirovno obrazovanje.
Rasim Ibrović, Osnove islamske ekoteologije kroz vizuru dokumenta Al-Mizan: “Savez za Zemlju”, Islamske informativne novine “Preporod”, god. LV, broj 1282/08, 15. april 2025, str. 40.
